Raduje me i čast mi je proglasiti da je na natječaju Casanovafesta za blegersku erotsku priču pobijedila priča „Erotcka“ blogerice

MARCHELINA

Marchelina će se predstaviti posljednjeg dana festivala u beach-baru „Dionis“ na vrsarskom poluotoku Montraker u 20 sati.

Pozivamo blogere Istre (a naravno i ostale) da nam se pridruže.

Selektor
Babl

JEDAN ILI VIŠE GLASOVA?


Premišljajući kako složiti ovaj natječaj svašta mi je padalo na pamet, sve u nakani kako da bude što zanimljiviji i bolji. Jedan od zahtjeva pred svakim natječajem je da bude što pravičniji, koliko je to moguće.

Kako izabrati pobjedničku priču? (Molim da obratite pozornost da ne rabim izraz "najbolju". Ako želite, možemo drugom prilikom i o tome. Time, naravno, ne želim reći da naša pobjednička priča nije i najbolja.)

Drago mi je da smo se oko svođenja žirija samo na eventualnu vatrogasnu ulogu svi složili. (Barem tako sam protumačio da to nije trebalo opširnije obrazlagati i nije bilo značajnih zamjerki toj odluci.) Dakle, svi su se suglasili da je glasanje čitatenja bolji put.

Preostalo je pitanje - kako glasati?

Uobičajeni i najlakši način je da svaki glasač glasa za jednu priču. Tehnički ne bi bilo teško složiti tabelu, ali to bi u prvom redu bilo dosadnije od ovoga što smo imali. Zanemarimo dosadu, kada bi to dovelo do pravične i poštene odluke ne bih imao ništa protiv. Međutim, prisjetio sam se posljednjih predsjedničkih izbora i to me dovelo u sumnju da bi tim putem postigli cilj.

Ne znam kako vi, ali moja situacija je izgledala ovako: moj favorit bila je Vesna Pusić (molim vas da sada i ovdje ne počnemo razgovor na tu temu), ono što sam znao o Josipoviću mi se sviđalo, ali znao sam da znam premalo da bih mogao bez krzmanja glasati za njega, a za Bandića sam mislio da bi bila katastrofa i sramota za zemlju da je bio izabran. Najradije bih glasao za Vesnu, ali sam se bojao da bi to umanjilo usjeh Josipovića, što bi moglo dovesti do pobjede Bandića. Ostale kandidate ocijenio sam, barem za sebe, u toj trci nevažnima.

Pretpostavljam da se mnogo ljudi našlo u istoj ili sličnoj situaciji.

Naposljetku sam dao glas za Josipovića, čim je u prvom redu oštećena Pusićka. Primijenjeno na naša natječaj: što ako mi se dvije ili više priča učine jednako dobrima ili ako za dvije ili više priča ocijenim da su zaslužile pobijediti iz različitih razloga?

Razmišljajući o tome odlučio sam predložiti upravi Casanovafesta upravo ovaj način glasanja (glasovanja) koji smo imali. Ne tvrdim da je savršen, ali sam uvjeren da je bolji od uobičajenih. Možda bi bio bolji da se mogao dati samo po jedan pozitivan i negativan glas? Možda bi bio bolji da nije bilo mogućnosti negativnog izjašnjavanja?

Nažalost, takav način glasanja je nemoguć na današnjim političkim izborima dok se tehnologija svodi na papirić i olovku. Jedan glas na listiću, a drugi ga čini nevažećim, osiguravaju da netko iz komisije koja prebrojava glasove ne dopisuje. Međutim, jednoga dana (uskoro?) možda će se glasati elektronskim putem, pa će tako nešto biti moguće. Utoliko me je zanimalo na ovom malom primjeru isprobati nešto što će možda biti rješenje za budućnost.

Da ne idemo predaleko u budućnost, nadam se da će se ovaj natječaj ponoviti i dogodine, a sada je pravi čas da ga napravimo boljim i zanimljivijim.

odbrojavanje počinje

Glasanje je završeno.

Nakon bitke valja prebrojiti mrtve, dotući ranjenike, odsjeći prste da se skine prstenje, preokrenuti džepove, povaditi zlatne zube... Kako je tehnologija uznapredovala, medicinska, možda bismo štogod mogli naći i za transplantaciju organa.

Ovako:
- surovo se neću obazirati na priče koje su dobile manje od četrdeset (40) komentara,
- pronaći dvostruka i višestruka javljanja: ako je nekome isti bloger (ili blogerica, naravno) ostavio više pohvalnih ili negativnih komentara, sve ću ih računati tek kao jedan,
- neću uračunavati neutralna javljanja koja ne govore o priči, već se odnose na natječaj općenito, međusobna razjašnjavanja komentatora i slično, tipa „Otkud ja ovdje?“, „Šmokljane prepotentni, i ti si se drznuo javiti!“, „Sve vas mrzim!“ i tako dalje,
- neću uračunati ni ako se sam autor javio (izjave tipa „Hvala svima kojima se sviđa moja priča“ samo su znak pristojnosti, a ne glas podrške koji treba uzeti u obzir),
- provjeriti ću validnost glasača, koliko je to moguće, jesu li zaista blogeri ili možda fantomi iskrsnuli samo zbog utjecaja na rezultat glasanja.

Nadam se da sam uzeo u obzir sve potrebno da bih došao do priče za koju se najveći broj čitatelja izjasnio kao dostojnu da bude pobjednička u ovom natječaju.

Bilo bi lijepo da to još netko tako izbroji – četiri oka više vide nego dva! – da provjerimo jesam li to valjano uradio.

JOŠ 48 SATI
ZA GLASANJE!


Objavljen je i posljednji rad u konkurenciji za najbolju blogersku erotsku priču Casanovafesta. Od 18. svibnja do 18. lipnja objavljeno je šezdeset i devet priča. Kako je brzo protekao mjesec uz zanimljivo štivo u dobrom društvu!

MOŽETE GLASATI JOŠ 48 SATI da bi i priče koje su posljednje objavljene imale jednake izglede kao i one objavljene na početku natječaja. Dakle, tijekom subote i nedjelje možete odvojiti nešto vremena da pogledate jeste li neku priču propustili, neku površno očitali, neku neopravdano zanemarili... Možete dati svoj glas svakoj priči koja vam se svidi ili samo onoj koju smatrate najboljom. Dapače, ako za neku ocijenite da nije zaslužila da eventualno bude nagrađena, možete dati i negativan glas.

Pobjednik natječaja bit će proglašen u Vrsaru na Casanovafestu.

morska zvijezda


GALEB


Naga je izašla iz mora i legla na ručnik prostrt preko spužve na vreloj kamenoj ploči.

Savila je koljena i blago razmakla noge. Sunce je ulazilo direktno u nju i zrakasto se širilo sve do tjemena i nožnih prsta. Na ranije nauljenom tijelu blistale su se kapi vode. Zatvorila je oči, oblizala slane usne i ruke položila na grudi ćuteći mekoću vlažne kože i čvrste bradavice. Zaigrala se.

Bila je kao opijena pjesmom cvrčaka i laganim ljuljuškanjem mora.

Bože, kakva divota! Još samo da je…

U godinu dana nije uspjela zaboraviti njegove oči ni shvatiti nerazuman govor svog tijela iako su joj već prvi dan rekli da je oženjen za malu iz mista. Pamtila je i ton njegove rečenice: “Znan šta bi radija s tobon, ali ne znan šta bi sa sobon”, rečenice na koju nije odgovorila jer se isto to i sama pitala.

Sjena koja je pala preko nje prekinula joj je misli. Gol je stajao iznad nje kao otjelovljenje njene želje, kao isklesan iz sjajnog, crnog mramora s nabreklim udom među nogama i s prstom na usnama:

“Psst! Ostani tako”!

Tjelom joj je preletio vreli vjetar i riječ koju je zaustila ostala je neizrečena. Uvukao joj se između nogu, raširio ih odlučnim pokretom i polegao preko njenog tijela. Odmaknuvši joj ruke s grudi svojim ih je rukama prikovao za kamen. Požudno joj je ljubio oči, usne, vrat i grudi dubokim glasom šapćući između poljubaca:

“Pobigla si mi prošlo lito, ali ovo nećeš. Već po ure iza stine čekan da izadješ iz mora.”

Ušao je u nju silovito, a njoj se činilo da u njoj vrije zapjenjeno more i šumno se razbija o stijenke njene utrobe. Pred sklopljenim joj očima rastvarali su se cvetovi u boji purpura. Kamena ploča pod njom postala je užarena lava i nosila je…

Sluteći da joj se u grlu rađa krik stavio je ruku preko njenih usana, a svoje lice čvrsto utisnuo u njezinu kosu.

Vjetar je pao, umirilo se more. Ležao je uz nju teško dišući, a ona je na Venerin brijeg položila dlan osijećajući kako pod njim pulsiraju mišići.

“Moga si me ugušit!”

”Najeba bi da su nas oni tamo čuli. Skužaj za ovi prepad, večeras ćemo na Škojiću na tanane”, rekao je ustajući, a onda skočio i zaplivao prema suprotnom kraju uvale.

Izdižući glavu iznad stijene na nevelikoj udaljenosti vidjela je ljude zabavljene sendvičima i pivom. Smiješila se znajući da će ovo biti ljeto za pamćenje, a more zna čuvati tajne. "Moj galebe...", zapjevala je naglas.

fairytales467


Kroz zaboravljeno vrijeme


Kroz zaboravljeno vrijeme što juri kao propuh što iz svemira me guši, tražim zadnjim snagama svojih misli još jedan pogled topline u ovom svijetu ludom. Prelazim pogledom preko kišnih kapi na svom prašnjavom prozoru. Sve oko mene obavila je magla sivila i praznine, a ja... ja čekam. Čekam jutro da dođeš i unese mi svježinu u snove, razbiješ sivilo mojih misli. Melankolija jer nisi tu uvlači se u svaku poru moje kože i ludim jer me veseli tvoj zvonki glas, a lica ti ne vidim osim ako oči ne zatvorim.

I sad sjedim sama u kutu ovih praznih zidova i čekam. Nema kiše na prašnjavim prozorima, nema sivila u mojim mislima, samo tišina, odsjaj svijeće i miris koji me nosi... lagano treperim. Osluškujem, svake sekunde ćeš doći. Tu si, tiho kucaš na moja vrata. Srce sve brže i brže kuca. Tu si. Otvaram vrata, smiješiš mi se slatko. Grliš me! U meni sve ludi od sreće i želim, želim iskočiti iz sebe. Grlim te kao da vječnost je nestala u treptaju jednom dok izgaram od strasti za poljupcem jednim. Ljubim te polako, tvoje usne mirisne kao vrele višnje oduzimaju mi dah. Spuštaš cjelov na moje rame, topim se pod tvojim toplim dahom. Osjećam kako treseš se. Osjećam kako srce ludo skače ispod tvoje košulje. Žurio si i sad smješkam se neodoljivom samo, tebi znanom žudnjom koja otkriva kako želim svaki djelić tvoga tijela. Shvatio si da znam da si žurio, da žurio si k meni u moje naručje. Stišćeš me sve više i više uz sebe. Privijaš moje tijelo uz svoje. Osjećam se kao da ti na dlan stanem, dršćem od slabosti na tvoje poglede. Gledaš me kao da od stakla sam i zima me hvata od tog pogleda... kao da gola sam pred cijelim svijetom. Ništa ti ne mogu sakriti. Znaš svaki kutak mojih misli, svaki kutak moje prošlosti, svaki kutak mog tijela, svaki ožiljak mog srca. Sve zacijelio si svojim usnama.

Mirišeš mi kosu koju prala sam tvojim šamponom, mirišeš tijelo koje miriše po tebi i smiješ se jer znaš da to radim samo kad ne mogu bez tebe ni korak dalje. U očima ti vidim kako u mislima gledaš pohotno kako prstima prelazim po svojim čvrstim bedrima i mekim njedrima. Prstima ispreplićeš se oko kopče na mojoj košulji, u jednom laganom potezu ona klizi s moje kože obasjane sunčevim zrakama u suton. Pričaš mi o maslinama i ružinim laticama. Dodiruješ me lagano kao da sam od čokoladnog porculana, kao da bojiš se ne ozlijediti svojim snažnim rukama krhko preplanulo tijelo moje duše. Smješkam se i sad vise ne mogu, ne mogu igrati tu igru. Previše si mi nedostajao da prepuštam se romantici. Nesputana, golih grudiju stišćem se uz tebe i darivam te poljupcima jer duljina vječnosti me vezivala konopima tišina. Počinjem lagano, zatim malo jače i polako postajem gotovo gruba da pokažem ti kako nisam porculanska lutka. Naslanjam te na zid i vođena strašću gubim razum. Više ne vidim ništa osim tvog putenog tijela. Jednim potezom oslobađam te i puštaš jedan kratak uzdah olakšanja. Spuštam se na koljena i ljubim svaki dio tvog uzavrelog i mokrog tijela. Gledaš me kako pohotno približavam se do zadnje točke usijanja, uzdišeš sporo i teško. Kao da sparina guši te svojim teškim notama tihog predvečerja. Primaš me za bradu i privlačiš k sebi. Oslobađaš moje tijelo zadnjih lanaca sputanosti i daješ mi da dišem punim plućima u tvom naručju. Podižeš me i nosiš na meku postelju satkanu od srebrenih niti mjesečine što polako približava se. Spustaš me nježno kao da sam leptir zadnjeg proljetnog sunca i dodiruješ pupoljke svojim usnama. Miluješ svaki kutak mog tijela vršcima svojih prstiju kao da tražiš novi drhtaj, novi uzdah. Poigravaš se mojim umom ljubeći me tiho po oblinama dok prstima tražiš točku s koje ćemo zajedno uroniti u more beskrajnih užitaka. Uzimaš me nježno, strastveno i polako postajemo jedno. Ispreplićeš prste po mom uzavrelom tijelu, kao pauk radiš mrežu dodira i vodiš me, vodiš do zvijezda dalekog beskraja. Spojeni u igri ljuljanja, radosni kao prvi vjesnici ranog proljeća, udišemo note naših mokrih tijela. Osluškujem zvukove tvoje sreće kako spuštaju se niz moja bedra i postaje mi sve toplije i toplije.

Njišeš se u mom krilu, nježno i slatko. Puštam ti da uranjaš u moje tijelo onako kako sanjaš noćima kad tražiš me pored sebe u svojoj postelji. Puštam se tebi. Tvoja sam...

Samo tvoja
- otvara se samo s Firefoxom -


Maskenbal


Burin je lagano brijao već išibano hladno lice časne Eleonore. Zelene mačije oči su sjevale ubijajući prolaznike. Ugodno ju je stezala crna haljina s dodanim mjestimičnim detaljima oko dekoltea i rukava, bijelom bojom. Visoki razrez se propinjao uz nogu sve do pomalo čak i promrzlih prepona, pokazujući povremeno učinjenim većim korakom, rub čipkastih čarapa. Podignutu kosu je skrila kapuljačom koja je bila sastavni dio haljine. Petice koje su od zime bile ukrućene stršile su kroz haljinu nagovještavajući ujedno bludnost njenih misli.
Bila je poželjna, prvo sebi pa vidno i drugima, muškarcima, ali je pogledavala i pokoja žena kopajući joj oči u mislima.

Noge ukrašene lakiranim crnim štiklama diktirale su ritam i njihanje kukova. Napokon, onako promrzla gurnula je teška vrata nekadašnje tvornice. Pregledajući redom maske tražila je pogledom svog župnika misleći kako će večeras s obzirom na prvi prizor, izgleda ostati uskraćena.

Iz polumračnog kuta su zasvjetlucale krvoločne, pohotne oči. Mazno se donjihala do njih razoružavajući ih pohlepnim pogledom, dok su još više ukrućene petice signalizirale da je plijen na vidiku. Znala je, kad već nema župnika, da je pronašla svoju životinju koja zna prepoznati njen uzavreli tjesnac od pomahnitale požude.

Grickala je povremeno njegove krvlju napunjene i od popivenog pića slatke usnice. Razumjeli su se u dvi-tri riječi kao srodne duše koje se sporazumijevaju i pogledom. Bilo je očito da će nestati iz tvornice u vrlo kratkom vremenu.

Vozio je polako milujući joj rub čarapa i prstom dublje zadirući do gaćica. Povremeno su bljeskale njene noge ispod njegovih požudnih ruku koje su se spuštale do cipela. Prizivao ih je rub šumice.

U sekundi je spustio sjedala i njene su prepone već grlile njegovu glavu ispod životinjske maske. Nije željela da je skine. Kružio je rukama po njenom tijelu stežući joj povremeno nabrekle petice. Svojim pohlepnim milovanjima odagnao je svu beživotnost njenog života.

Časna koja je zavela zvijer!

Sad ispod svoje ruke osjeća pulsiranja koja su bila sve ukrućenija i jača! Zajašila ga je da utaži riku njegove životinje. Tresla se od pohote povremeno mu ostavljajući tragove nokata na mjestima koja je posesivno dodirivala, dok joj je on istovremeno i polako krotio vruče i nateklo grotlo pred eksplozijom.

Srušili su se tako uništeni ispuštajući urlike koji su prolamali tišinu kad se na obzoru pojavljivala zora.

Prosinačko popodne


ljubavnici


Kreću u rano jutro. Ona s mora, on s kontinenta. Tajni ljubavnici, sa snažnom željom, uzbuđeni, nestrpljivi, željni.... željni i razgovora i dodira i poljubaca i pogleda.

Mjesto je uvijek isto, negdje na pola puta, dogovori se obavljaju bez suvišnih riječi.

Dvije noge u dva auta s dvije suprotne strane s čežnjom pritišću papučicu gasa.

Rano je jutro, autocesta puna ljudi. U dva auta na toj autocesti dvoje je ljudi koje požuruje žudnja, koji jure u dan posvećen ljubavi u svakom smislu te riječi.

Ona je jutros malo promijenila plan. Proljeće je sramežljivo stiglo. Previše je hladno za ljetno izdanje, ali propustila je jutros obući gaćice. Osjeća samo najlonke koje su svakim kilometrom sve vlažnije i mokrije i natopljenije.

Stiže prva i skreće u sporednu, slijepu ulicu. Vozi do kraja, staje iza zadnjeg objekta u toj ulici te uzima telefon. Daje mu upute bez navođenja razloga. Možda će znati, možda će sumnjati, možda mu misli krenu u sasvim drugom smjeru. Ali to nije bitno.

Nestrpljivo pogledava retrovizor. Parkira se do nje, ona ga zamoli da nakratko prijeđe u njen auta. Ljubi ga bez riječi, puna želje. On uzvraća, upitnog pogleda, ali bez glasno izraženog pitanja. Jezici se isprepliću, slina se miješa. Ona lagano širi noge i vodi njegovu ruku prema izvoru svojih sokova. Uzbuđenje u njegovom glasu i uzdasima dovodi je do bunila. Odmiče mu ruku i tjera ga natrag u njegov auto, odlaze na jučer dogovorenu kavu. S nestrpljenjem je naručuju, konobarica se čini tako sporom tog jutra. Za susjednim stolovima ljudi na jutarnjim kavama, raspravljaju o svemu i svačemu, njihove teme zvuče tako trivijalne u njihovim užarenim mozgovima.

'Nadao sam se da će biti manje ljudi', progovara on. Teško se koncentriraju i gledaju u hotelski objekt s druge strane ceste. Tako je blizu, a tako daleko. Nakon 10 minuta ispijanja kave, a koje kao da je trajalo barem sat i pol, prelaze cestu, s rukom u ruci. Ulaze, brzinski se rješavaju birokracije i kreću po stepenicama na prvi kat. Pred vratima sobe ljubi ga požudno, strasno, rukama kreće među njegove noge kako bi se uvjerila u njegovu želju. On jedva pogađa bravu, ali ulaze... zatvaraju vrata... podiže joj suknju... para najlonke i dodiruje ju nježno i odlučno kroz nastalu rupu. Ona se baca na krevet, njegov jezik uranja u vlažnu toplinu, ona se izvija i stenje od užitka, on uzdiše od opijenosti mirisom i okusom. Ona ga želi u sebi... on se želi zabiti u nju... Oslobađa se hlača i zabija žestoko, silno, jako. Njezini se sokovi hvataju za njegovu majicu, sve je puno mirisa njihovih tijela koja se izvijaju, željni jedno drugog, željni spajanja. I ni ne pokušavajući se osloboditi odjeće, njihova požuda završava u glasnoj eksploziji.

PANCIROV


Antimonija


Bijaše to u doba epskih godina, u nekoj fantastičnoj dimenziji pomiješane renesanse i antike gdje su konje jahali radi prijevoza, a mobitelima dogovarali sastanke. Bijaše to u Antimoniji, bogatoj monarhiji smještenoj na jadranskoj obali, gdje u nekom paradoksalno bliskom svemiru leži grad Šibenik. Godina bijaše 2002….

Svake nedjelje, nakon svete mise, na renesansnom festivalskom trgu između gradske vijećnice i impresivne katedrale sv. Jakova, okupljala se sva gradska čeljad, da vide caricu Izvorinku, jebozovnu ljepoticu duge plave kose, iskonsku i istinsku djevicu podsvjesnog karaktera Lucrezie Borgia, a naravi Bogorodice....

--------------------------------------------------------------------------------------------
INTERVENCIJA SELEKTORA: Nažalost, moram prekinuti ovu zanimljivu priču. Naime, Ante P. nije pažljivo pročitao pravila natječaja. Traže se NEOBJAVLJENE priče, a kako se natječaj odvija na blogu, to svakako uključuje priče objavljene na blogovima. "Antimonija" je već objavljena:

http://antepancirov.blogspot.com/2009/09/antimonija-bajka-o-sibeniku.html

U nastavku priče možete uživati ovdje.

Septy




Pička zvana želja


Ušla sam u lift i pritisnula tipku... Prsti su mi podrhtavali od napetosti i iščekivanja: da li je zbilja onakva kao što mislim, šta će ona pomisliti o meni, kako ću se ponašati na njenom terenu i zašto, dovraga, nismo otišle na drugo mjesto...

Dugo sam čekala taj susret očekujući ništa i sve...

Lift je stao, vrata su se otvorila... Stajala je naslonjena na dovratku, okrenuta bočno, jedne noge lagano podignute uz zid, u crnoj kratkoj pripijenoj haljinici, pomalo zamišljenog pogleda, kao da je tu slučajno... Bila je jebeno prekrasna!

Okrenula se i pogledala me, usne razvukla u osmijeh... Oči su joj caklile, skanirala me primjetno od glave do pete čvrstim muškim pogledom... Odmah sam osjetila trnce.

Prišle smo si, zagrlile se bez riječi i jako stisnule nekoliko trenutaka... Nosnice su mi se raširile u njenoj kosi, mirisala je na dunje i pustinjske vjetrove...

Odmaknule smo se i osmotrile... ''Divna si mi'' rekle smo uglas. "Dođi, idemo u ured", uhvatila me za ruku i povela.

Hodala je kao antilopa... Visoke štikle... vitke, glatke, preplanule noge što izviruju iz uske minice sa rasporom na leđima... i dupe... Ljudi - DUPE!!! Božanstveno... Ostah bez daha... Malo mi je falilo da se ne spotaknem preko nje

Ušle smo u njen ured, nešto je izbiflala sekretarici i zatvorila vrata za nama. Sjele smo pričale, došla je kava, piće... Otvarala sam usta, iznosila neke trivijalnosti... Ona mi se šetkala ispred nosa, dodirivala ''slučajno'' nogom u prolazu, njihala dupetom na dohvat ruke... Stezala sam šake u naslon stolice jedva se kontrolirajući... Telefoni su zvonili, javljala se zavaljena u fotelji prekrštenih nogu, s cigaretom u rukama, lagano otpuhujući dimove, a ja sam ju bez riječi gledala... Skroz sam bila omađijana.

Prošlo je... Koliko ono, vijek ili dva? Morala sam ići, čekao ju je važan klijent, sastanak, obaveze... pičke materine...

"Šteta... drugi put... trebali bi... trebali smo...", lupale smo fraze u nemogućnosti da kažemo ono što su nam tijela govorila.

"Dolazim za 5 minuta, samo da ispratim gospođu", rekla je sekretarici i posla sa mnom niz hodnik ka liftu.

"Samo tren, moram da odem do toaleta", rekla sam. Ona me dovela do vrata otvorila ih i zastala... Provukla sam se pored nje, stajala je na 5 cm od mene, duboko disala kroz nosnice i gledala me u oči... Srce mi je luđački počelo lupati: sad ili nikad, pomislila sam, inače ću se godinu dana kajati. Zgrabila sam ju za ruku i bez riječi uvukla u toalet. Zaključala je brzo vrata za nama... a onda su nam se usne konačno spojile. Prozor neba...

Aleluja!

Palacale smo jezikom divlje, brzo, slatko, bolno, grickale, pipale se, lice, kosu, grudi, struk... dupe...

"Nemamo puno vremena", prošaptala je promuklo.

"Znam, a JA nemam vremena za OVO dočekati", rekla sam sjedajući na poklopac školjke. Ščepala sam je za dupe, privukla sebi... i zagnjurila se... Zadignula sam joj haljinu, poljubila u stomak i gricnula za but. Vidik mi se pomutio, oči zakrvavile, bila je sve što sam sanjala... i više...

"Digni haljinu, digni ju skroz gore", rekoh. Poslušala je, a ja sam ju oslobodila grudnjaka i usisala bradavicu... a onda sam joj se ponovo vratila na butine, prstom odmakla tangice, i protrljala je nosom.. Zajecala je muklo. Svukla sam joj tange do koljena, a nju zavrtila među nogama.

"Dođi, okreni mi dupe, savij se naprijed, raširi noge... ", diktirala sam.

Presavila se napola, oslonila o rub prozora, rukama zarobljenim zadignutom haljinom, noge stegnute tangama... Bila je svezana preda mnom, razapeta, napeta ko struna, tiho stenjući i čekajuci moj sljedeći korak. Koljenima sam joj razmaknula noge, raširila guzove... Vrata raja su se otvorila i otkrila mi sve tajne univerzuma. Pička joj je bila nabrekla, ucakljena, glatka, mirisna, GLADNA... a šupak ružičast i raširen...

"Pičko razvaljena, kako si samo dobra! Ko ti je ovo sve napravio, ko te je ovak dobro razvalio? Dođi da te razbijem!", mrmljala sam uvaljujući joj jezik u dupe, a dva... tri prsta u picu... Lizala sam, tucala je jezikom, podvlačila joj glavu među butine, lupala po dupetu, štipala bradavice, čupala za kosu... a ona se vrtila i nabijala se na me, a sokovi su curili...

"Ah daj sad malo meni", molila je.

Strgnula si je haljinu preko glave, oslobodila ruke, okrenula i sjela na pod. Zgrabila me za butinu i povukla na sebe. Gurnula sam je ležeći i zakoračila je preko lica. Potrgala mi je tange i zaljepila se ko pijavica...

''Evo ti droljo, najedi se, sve popij" tonula sam.

Upijala me kao što nikad nitko nije, dodirnula neotkrivenu dubinu...

Prsti su mi pustošili po njoj, oblizivala sam sa njih njene sokove, zabijala ih sebi u dupe, okrenula se u 69, poklopila joj klit, i cuclala, cuclala u taktu sa mojim i njenim grčevima...

Iscrpljeno sam se nasmješila i slinavo je poljubila...

"Drugi put..."

"Da, drugi put... ", uzvratila je

....


Otvorila sam oči i zgasila cigaretu. Cesta je odmicala u nepovrat...

"Samo toliko malo vremena nam je trebalo, kao za cigar duvana... Prokletstvo! Zašto je nisam uvukla..."

Da, lutko, drugi put

Svijet u boci


OLOVNI VALCER BUĐENJA


On steže obruč oko njenog boka, ruka mu se osvetnički čvrsto ovija oko nje. Ona se pak isteže kao otvoreni neprijatelj, guz izbacuje kao zadnju liniju obrane. On će je onda stisnuti čvršće i silovitije, najbolji način da neprijatelja natjeraš u tjesnac je da ga zagrliš. Ona mu zarije lakat pod rebra, od snažnog udarca mu se digao još jače, sad je siguran da je želi ne samo stiskati, nego i jebati, kao znak male pobjede prije tragova jutra.

Jer to jutro, izdajničko, kurvanjsko će ubrzo doći iz skitnje, pa valja požuriti kako ne bi bilo suvišnih svjedoka.

Ona se okreće i gleda ga ravno u oči, pogled govori samo jedno «Ako me pojebeš, ja ću biti pobjednik». On joj izdajnički zarije zube u vrat, kao ostarjeli žedni vampir, koji je godinama bio u sanduku, pa mu je sada zamirisala mlada krv. Ona prihvaća izazov, ona uvijek prihvaća izazov, i prijeđe mu noktima prema vratu, tražeći skrivenu točku, mjesto gdje je zakopano tajno blago. Ugriz, stisak, ugriz, ubod, počeo je opasni olovni ples buđenja, zasad bez najave pobjednika. Rezultat je izjednačen, dok posvuda ostavljaju tragove svojih prstiju, na tijelu kao labirintu bez početka i kraja.

Ne treba zaboraviti da još uvijek nije isključeno da ih jutro iznenadi, pojavi se iznenada kao bombaš samoubojica, bez plana i programa, samo da im pokvari zabavu.

Kao da im je svejedno. Njegov valcer je krutih, ali ritmičkih pokreta, pa preciznošću argentinskog veznjaka pogađa točno one njene točke za koje zna da će odgovoriti na način koji kao da mu je oduvijek poznat, ali sa strašću koja je inače svojstvena tek propupalim ljubavnicima. Ona mu odgovara točno onom žestinom svojstvenom ženama koje žele muškarca okameniti u plesnom ili jebačkom pokretu, samo kako više ne bi nikada otišao. A otići će, uvijek otiđu, uvijek tek malo prije kraja plesa, uvijek tek malo prije jutra. Zato ubrzava ples, stišće mu kurac ujedno nježno kao kućnog ljubimca, ujedno grubo kao demona i stavlja ga u sebe, svaki ples ima svoju točku u kojem se mijenjaju uloge i time najavljuje kraj.

Jutro prilazi tiho i nečujno, kao tarantula, grabi sitnim nožicama.

Dok je u njoj, kroz olovnu težinu plesa, osjeća rasterećenje. Noge je obavila oko njega, noktima po leđima ostavlja trag, možda sve što će ostati od ovog trenutka. Zabija se snažnim i kratkim naletima, ne znamo više gdje prestaje ples, a gdje počinje jebanje. Lice mu se sreće s njenim, to je moment kojeg se najviše plaši, onaj kad te susretnu oči partnera, svaki ples završava bljeskom.

Jutro se kao specijalac prišuljalo ispod prozora gdje se odvija ovaj olovni valcer, spremno da uskoči.

On prosipa sjeme po njenom trbuhu, a ona ga istovremeno rukom gladi i odguruje. Njeno tijelo se uvija u poluluku unatrag, sve se odvija u dva-tri kratka trzaja. Nikad nećemo saznati koliko još traje ples, nakon što svršimo. Možda sekundu dvije, možda tek tisućinku, tek onaj mali međuprostor između glazbe i tišine. Ili traje još dugo, onoliko koliko traje priča svih ljubavnika, sapeta između olovnih noći i izdajničkih jutara.

Jutro je zakasnilo opet za dlaku, tek koju minutu dvije, možda i manje. Do zvuka budilice ples je već završio. Ono što pripada danu, to nas već ne zanima, niti kamo će se plesači razići i kome predati. Do nekog novog olovnog valcera buđenja, ljubavničkog plesa straha, izdaje i pobjede.

maremoresea



Prvi dim


Poznajemo se jako dobro, iako tek na daljinu. Znam njegove misli, pohotne i nježne istovremeno. Oboje već danima vrtimo scenarij našeg budućeg, iščekivanog susreta. Seksa. Zadovoljenja požude. Jebačine. Svega, samo ne 'vođenja ljubavi'. Od toga imam tek migrene i uzaludnu žudnju, koja se ne da zadovoljiti.

Čekam ga na ulazu iznajmljenog stana. Prilazi sigurnim korakom, uz simpatiju u osmijehu i ogoljenu požudu u pogledu. Spuštenog garda, voljno isključene samoobrane od finoće, društvenih normi, kurtoazije. Oboje igramo otvorenih karata. Treperenje koje osjećam, dok čekam da mi konačno priđe, na trenutke je neizdrživo.

Grli me prijateljski, ovlaš ljubi u obraz, a ja mu prstima dotaknem vrat i kosu. Zadrhtao je. Ili sam to bila ja? U stanu sjedimo na širokom krevetu, podvijenih nogu i širom raskriljenih očekivanja. Kako si putovao, pitam i palim žižu. Uvučem dim i dugo, dugo držim dah. Čekam poznato razlijevanje topline u stomaku, treperenje osjetila i osjećaj da lagano klizim autom u leru niz blagu padinu. Noge mi još nisu od gume, ali staza je poznata i njome već koračam.

Konačno ispuhnem dim, njemu ravno u lice, tako blizu mojemu. Izazivam ga bez riječi, tek pokretom ruke nudim da povuče dim. Pomalo nespretno uvlači, suzdržava se da ne zakašlje. Glumi da je već probao maru, ali ja znam bolje.

Možda s travom i nema iskustva, ali ruke su mu vješte. Grli me bez početnog stida, ne petlja s kopčom grudnjaka. Grudi mi još nije dotaknuo, a već mu, unaprijed, osjećam prste na bradavicama.

Zadrži dah najviše što možeš, šapćem mu u vrat. Draškam ga prstima, kosom i sitno ljubim u kutove usana. Pune su, lijepo oblikovane. Strastvene. Donjom usnicom klizi mi po resici uha, vratu i ključnoj kosti. Odmah ispod grla pronalazi mi prvu sunovrat-točku od koje drhtim.

Dobro je, dobar je. Ne glumi opijenost travom, ali moralne su kočnice već otplovile u maglici prvog dima. Reski miris konoplje i naš dah miješaju se i lebde nad krevetom.

Vidim mu u očima želju da me zadovolji. Želja je dobar početak, šapćem mu u uho i ovlaš ga ljubim, nosa zabodenog u njegovu kosu. Duža je od moje i razmišljam kako su nam otpočetka uloge zamijenjene: ja sam lovac, a on - muškarac - moja lovina. Sklanjam mu kosu i zubima dodirujem vrat, dok je moj izložen njegovim ustima i oštroj bradi, kosi koja me škaklja i uzbuđuje.

Između dimova ispitujemo se jezicima, prstima. Ugrizima. Stavlja svoj dlan iza mojeg desnog uha i privlači me u zagrljaj. U neočekivano glatke grudi i stomak. Kad pokušam ustima skliznuti niže, zaustavlja me, draži nepotrebnim čekanjem.

Cigareta je konačno popušena, a naše ruke slobodne. Dok ga svlačim, on drži šaku u procjepu mojih nogu. Guram ga na leđa i govorim da bude miran. Pasivan. Nadam se da me neće poslušati.

Više nema preludija od nježnih, sitnih poljubaca. Gladno i nestrpljivo grabim ustima njegova, spuštam se polako prema njegovim preponama. Povremeno mu gledam facu, a ruke mi vrludaju njegovim tijelom, od bradavica do lica i natrag. Oblizuje suhe usnice. Ta slika ima neizdrživo lascivnu notu, pa konačno prekidam naš pogled od rastaljenog željeza. Nijedno od nas više ne može čekati. Rastvaram mu koljena i nadvijam se nad njega.

marija.terezija


LJUBAV


Sva živost oko stola nije ga smetala da netremice promatra nasmijanu ženu na drugoj strani stola. Bez imalo suzdržavanja pokazivao je da za njega od svih žena na svijetu postoji samo ona. Laganim pokretom glave pokazao joj je prema vratima. Začuđeno ga je pogledala, nasmiješila se, ustala i krenula prema izlazu

Topla lipanjska noć, miris mora, mjesečina i čvrst zagrljaj. Mirno je stajala i čekala. Nježnost i toplina muškarca kraj nje, poznati zagrljaj i predivna noć učinili su svoje. Prvi puta nakon dugog vremena ponovo si je dozvolila da bude žena. Nesebično je davala i uzimala ljubav, svijet se vrtio oko njih i za njih. Ljepota noći spojila se sa ljubavi čvrst obećavajući zagrljaj donosio je sigurnost.

Tihim drhtavim šapatom on prekine čaroliju:"Sretna nam četrdeseta godišnjica."

Sretno ga je primila pod ruku i zajedno su krenuli prema osvijetljenim vratima njihova doma.

Abraxas



Je ne sais quoi



Bio si važan. Pojma nemam zašto. Da li zbog seksa? Da li zato što mi je seks važan?

A da li smo imali dobar seks? Ponekad. Bilo je i dobrog seksa. Odličnog. Ali samo ponekad. Mnogo ređe nego manje nego dobrog seksa. Ali iz nekog neobjašnjivog razloga bila sam tu. Kad god si zvao. U 4 ujutru ili 4 popodne. Ne, nikad nisi zvao u 4 popodne. Ne znam šta si radio tokom dana i večeri, ali mene si zvao tek duboko u noć. Ne znam zašto. Nikad mi nisi rekao. Jesam pitala. Više puta. Ali ostavio si me bez reči. Na najprostije pitanje tvoj izraz lica je govorio da si gluvo-nem. Na svako pitanje ostao bi bez teksta i ja bih uvek ostala bez reči. Moje usne su tu da bi ih ljubio. Moje usne su tu da bi te ljubile. Svugde po telu. Baš svugde. I tamo gde sereš. A najveća sranja čula sam iz tvojih usta koja otvoriš retko u nameri da nešto kažeš. Onda zažalim što sam pokušala sa tobom da pričam. Sve ćeš mi objasniti, kažeš. Samo ne danas. Samo ne noćas. Ljubi me, kažeš. Treba mi nežnost. Sereš. Treba ti grubost. Pričaćemo sutra. Znam, sereš. Obećavam. A ja te nikad nisam slagao, izgovaraš laž nad lažima. A ja je gutam, zajedno sa tvojom spermom. Ne znam da li volim ukus tvoje sperme i sranja ili kompulsivno dotrčim kad god me poželiš igrajući narkomanku u potrazi za fiksom, a ne vidim da ti zoveš uvek ko u krizi, uvek u očaju, u moram i trebaš mi, pitanje života i smrti. I samo ja ti mogu isisati poslednju kap sperme i mogu ti dati guzu ne stideći se ako u njoj naletiš na govna. Ja bar serem tu gde treba, ko i sav normalan svet. A možda je oralnih seratora i više.

Ja sam tražila nešto bolje. Zašto? Zato što mi to što daješ nije bilo dovoljno dobro. A ponašala sam se kao da si ti na planeti najbolji. Zašto? Zašto sam trčala na svaki poziv da ti isporučim fantaziju? Zašto, ako bi mi bilo lepše da sam samo fantazirala o tebi? Zašto sam tražila priču? Zato što sam htela bolji seks? Zašto sam htela seks? Mnogo seksa. Češće seks. Zašto? Zato što sam te želela? Ili sam htela više seksa kao kompenzaciju za to što nemamo priču? Ah, sram me bilo, kako zaboravljam da se naša tela uvek lepo ispričaju?! Zašto sam ja uopšte tražila reči od tebe? Zar mi nije bilo dovoljno uh i ah? Zašto sam tražila nešto što mi uopšte nije bilo potrebno? Zašto sam imala seks sa tobom? Zato što je bilo lepo. Ponekad. Ali to je bilo nekad. A sada... bolje mi je sa vibratorom. I za divno čudo, uopšte mu ne zameram što je sve bez reči. Možda zato što mi ne traži da mu pušim? Možda zato što ne zna da ja to radim tako dobro... Najbolje!

Možda mi i nije toliko smetalo što si hteo seks bez reči. Možda mi je smetalo baš što si izgovorio po neku reč. Ah, kako uživam sa ovim vibratorom! Dajem mu i guzu, seronjo! I uživam... Samo zato što nije serator.

Već 20 minuta se nabadam na vibrator. Obicno svršim za 2 minuta. Sad, nataknuta na vibrator kom baterija izdiše, žmurim i čekam da me zgrabiš za kosu. Čekam da mi kapljica tvog znoja padne na usne. Izgleda da si mi ipak bio važan. Ipak si mi važan. I dalje. Ne znam zašto. Ima nečeg u tebi. Nemam pojma šta je to. Možda samo ja to vidim, mada ne umem da imenujem. A moram li sve da imenujem? Da li su za sve neophodne reči? Pozovi me da čujem da nije sve u rečima. Ima nečeg i u boji glasa. Ima nečeg i u rečima koje se ćute. Ima nečeg u tebi. Možda samo ja to osećam. Možda zato i zoveš. Možda možeš da osetiš da osećam. Možda i ti nešto osećaš. Možda mi komuniciramo osećajući se. Možda zato nisu potrebne reči. Možda su zato sve reči među nama suvišne. Ali ja sam pisac. Meni su potrebne reči, razumi me. I razumeću i ja tebe kada sledeći put pozoveš i poželiš seks bez reči. Jer u našem seksu, u tebi koji uroniš u mene jeste izvor sve moje inspiracije. Uh, ah, uzbudila sam se. Svršavam... Možda ipak treba da se zadovoljim vibratorom i da zaboravim na tebe. Zaboraviću te, čim spadne krasta koju si mi ostavio na leđima kao uspomenu na naše divlje nežnosti. Zaboraviću te. Do prvog poziva. A onda, s rastavljenim usnama i butinama, uleteću u tvoje širom otvorene ruke i znaću da ti trebam. Baš ja. I znaću da mi je potrebno da sam ti potrebna. I znaću da nisu potrebne reči.

Nekad i pisci moraju da stave tačke. Nekada je tačka novi početak. Nekada tačka ima funkciju tri tačke. Takve su uvek bile tačke u našoj priči. Zar nisam rekla da mi nemamo priču? Serem. A nije analno. Ali pred tobom ničeg se ne stidim. Hvala ti za to. Možda je to naša lepota, što je sve tako bestidno. Možda zato kad god stignemo do tačke u priči, uvek dodamo još dve. Možda zato našoj priči nema kraja. Možda zato na našu priču tačku može da stavi samo Bog.

O svemu običnome i neobičnome


Ja sam more


Stela nije s Ivanovog planeta. Nisu ni iz istog svemira; ona svoj svemir nosi u sebi i ne izlazi iz njega. Nejasno je kako se našla ovdje, greškom ili providnošću nekih viših sila, ali tu je i slijedeći vlažne tragove njenih malih i uskih stopala u pijesku, Ivan vjeruje da se ipak radi o providnosti.

- Ja sam lepršava haljina oko tvojih nogu, milujem ti listove i bedra, priljubljujem se uz glatku kožu i ostavljam poljupce u pregibima koljena – tiho kaže oprezno istražujući tamne rubove njenog svemira. – Zraka sam sunca uhvaćena u tvojoj kosi i ovaj vlažni pramen što ti se priljubio uz vrat.

Vršcima prstiju Stela dodiruje vlažan uvojak na vratu; Ivan taj dodir osjeća u utrobi, preplavljuje ga uzbuđenje istraživača. Pruža ruku prema njoj, ne dodirujući je, kažiprstom polako slijedi hrbat njezine kralježnice, od podignute kose, između lopatica, sve niže i niže, u mislima uklizuje ispod haljine...

- Sad sam kapljica znoja u jarku posred tvojih leđa. Osjećaš me? – pita promuklim glasom. Stela zastaje i izvija leđa; Ivan nastavlja: - Lijeno klizim prema dolje, upadam u utor između tvojih guzova. Dlanovi su mi na njima. – Raširenim prstima opisuje obline njene isturene male stražnice; toplina iz njenog tijela udara mu u dlanove. – Prelazim preko tvojih bokova, čvrsto te držim i privlačim k sebi, pritišćem te uz svoje napeto i kruto tijelo. - Stela zabacuje glavu i isteže vrat, Ivan dodaje: - Ljubim ti rame, lice naslanjam uz vrat. Osjećam kako ti srce divlje udara, istim ritmom kao i moje.

Ona zadiže rame i miče glavom kao da je naslanja na njegovu. Srce joj divlje udara. Otvoreni plan prinosi svom ramenu. - Diram ti kosu – uzdiše. – Poput svile je pod mojim prstima.

Ivanova kosa nije poput svile, čvrsta je i gruba, oštra, ali Stela to ne zna. Možda nikada neće znati.

- Ljubim ti vrat, tvoj miris me izluđuje – Ivan sagiba glavu da bolje osjeti njezin miris i duboko ga udiše, okrzne joj vrat vrućim dahom.

Stela se naglo odmiče; na sigurnoj udaljenosti okreće se prema njemu. Obrazi su joj zažareni, usne poluotvorene, izazivačke.

- Ljubim ti obraze, oči, čelo, grickam donju usnu – Ivan ne prekida igru. - Raspustio sam ti kosu.

Stela raspušta kosu. Nemirne oči lutaju po njemu, nigdje se ne zaustavljaju. Glas joj drhti:
- Ljubim udubinu ispod tvog vrata. Otkopčavam najgornje dugme na tvojoj košulji.

Nespretnim prstima izvodi pokret kao da otkopčava dugme. Ivan otkopča najgornje dugme na svojoj košulji. Stela spušta ruku niže i otkopčava sljedeće dugme, pa još jedno. Ivan je slijedi, ali ne skida košulju. Čeka.

- Naslonila sam lice na tvoje gole grudi – napokon će Stela. – Tvoja bradavica je između mog palca i kažiprsta. Dodirnula sam je jezikom, pokrila usnama. Ljubim svaki milimetar tebe, usnama klizim preko tvog trbuha.

Ivan želi raskopčati hlače, zabiti prste u njenu kosu i gurnuti joj glavu niže, ali ne želi da igra prerano završi. Sa Stelom mora biti strpljiv.

- Prsti su mi u tvojoj kosi, dlanovima sam ti obuhvatio lice i podižem ga prema sebi. Ljubim ti vrh nosa. Zatim usne, nježno i dugo, prelazim preko njih vrškom jezika.

Stela ga iznenadi:

- Rastvorila sam usne, moj jezik je dotaknuo tvoj.

Ivan se osmjeli i riječima joj gurne jezik u usta. Stela prihvaća igru; grli ga i privija se uz njega. On spušta naramenice njezine haljine i razotkriva joj grudi, polaže dlanove na njih. To su već radili, nema opasnosti. Naravno, samo riječima, a naramenice Steline haljine su tamo gdje trebaju biti, na njenim ramenima. Samo joj se bradavice ocrtavaju ispod tanke tkanine. U mašti, njezina bradavica je u njegovim ustima.

- Nježno sam je gricnuo.

Stela glasno stenje:
- Haljina je skliznula s mene. Ispod nemam ništa.

Ivan zatvara oči i zamišlja Stelino nago tijelo, a ona kaže:
- Skidam ti hlače.

- Pustila si zvijer na slobodu – odvraća Ivan. Teško dišući, napeto iščekuje što će dalje biti.

Ona šuti. Dosad su se dirali samo preko odjeće.

Ivan preuzima inicijativu:

- Ljubim ti trbuh. Razmičem bedra i ljubim ih s unutrašnje strane, prstima istražujem tvoje vlažne tajne. Želim te okusiti.

- Okusi me.

Zatvorenih očiju, riječima je dovodi do vrhunca. Stela rukom prigušuje krik, tetura. Ivan je gleda zamagljenim pogledom, čini mu se da će pasti i da je sad pravi trenutak da je prihvati, privine njezino tijelo uz svoje, utisne je u sebe, oživi riječi, ali negdje duboko u sebi, tamo gdje boli, zna da bi je time natjerao dublje u njezin svemir, u samo srce svemira, tamo gdje ne dopiru ni pogled, ni riječi.

- Sad ti – usudi se zatražiti iako nije siguran da može izdržati nastavak igre, priželjkuje da ga ona odgurne sa ruba svog svemira i ostavi ga samog.

- Morat ćeš me voditi, reći što želiš da ti radim.

Riječima uzima njezinu ruku i vodi je. Sputana zvijer je nezadovoljna tretmanom sazdanim od riječi. Buni se i kažnjava ga valovima boli, zahtjeva rasterećenje. Ivan pada na koljena.

- Stani, stani, ja ne mogu tako, bez dodira.

Stela ga zbunjeno gleda, nesvjesna u čemu je pogriješila. Nije li rekla sve što je tražio? Ponavlja:

- Uzimam ga...

- Dosta! Ja nisam kao ti. Nisu mi dovoljne riječi.

Stela se nesigurno osmjehne, na brzinu provlači jednu ruku kroz naramenicu, pa drugu, razotkriva limunaste grudi i pušta haljinu da sklizne s nje. Ivan stenje. Ogledava se malim, pustim žalom i otkopčava šlic. Stela ga gleda širom otvorenih očiju i počinje ispočetka:

- Uzimam ga...

Ivan ga uzima u ruku i svrši prije nego Stela dovrši priču.

- Je li ovako dobro? – prostodušno ga pita.

- Dobro je – rastreseno joj odgovara, a u sebi dodaje, kad bolje ne može.

- Ajmo se okupati – predlaže Stela i već trči plićakom, voda pršti oko nje, a Ivan zavidi moru koje je prima u svoje naručje.

- Ivane! – doziva ga iz mora.

Briše se i oslobađa odjeće, a zatim polako, klecavog koraka, ulazi u more i zapliva prema njoj, nepoznatom svemiru.

Stela pluta na leđima, raširenih ruku i nogu, zabačene glave, kosa leluja oko nje. Ivan joj dodirne kosu, pazeći da ne dodirne nju, koja ne podnosi dodire i kaže:

- Ja sam more.

Topsicret



Čovjek iz sjene



Ona radi u državnoj službi, sjedi u toj svojoj crnoj uskoj suknji do koljena i majici s izrezom do linije spajanja grudi duboko zavaljena u naslonjač, s naočalama bez okvira koje se gotovo i ne primjećuju na licu i piše, uvijek nešto piše. Počeo sam je promatrati prije gotovo godinu dana, prozor mog ureda okrenut je prema njenom, samo sam ja dva kata više i mogu se sakriti iza gustih zavjesa neuobičajenih za poslovne prostorije dok je ona ogoljena iza prozirnih stakala, tako da mogu, ako poželim zuriti u njene kretnje od ranog jutra srčući kavu iz prevelike šalice, pa sve do kraja radnog vremena. Ona ima taj neki gard šefice. Zrcali joj se na licu ozbiljnost dok razgovara na telefon ili govori nešto svojim podređenima. Naravno da ne mogu čuti njen glas, za koji znam da je hrapav i pomalo dubok na jedan osobito ženstven i seksipilan način, znam to jer smo jednom razgovarali na božićnom domjenku, pa je sve to skupa kao da promatram nijemi film s početka prošlog stoljeća, samo joj pokreti nisu tako ubrzani i izvještačeni, kao oni već odavno pokojnih holivudskih ljepotica. Ona se lijeno njiše u hodu, i njene su kretnje graciozne.

- Opet gledaš kroz prozor. Ti si neki ljubitelj krajolika ili što već?

Mrzim cinične ljude, a moj supatnik u radu bio je upravo takav: glup, lijen i nevjerojatno ciničan.

- Samo razmišljam - nisam smislio ništa bolje.

Moram nazvati kući. Zamišljam vlastitog oca kako se opire na štaku i dovlači do telefona koji uporno zvoni i mrmlja sebi u bradu da to opet zove onaj njegov sin koji je otišao živjeti u neku pripizdinu umjesto da je ostao kod kuće, barem bi dočekivao goste i vodio cijeli taj posao iznajmljivanja apartmana, dok majka proživljava svoju devetu depresivnu fazu i nesposobna je za išta osim za gledanje starih slika i čitanje neke poezije koju ni lud ni pametan skupa ne bi mogli razumjeti. Zamišljam ga kako će vikati u slušalicu "Ko je…? Ko je to?", a onda je treskom zalupiti. Takav je naš razgovor bez dijaloga. Naš ritual ponedjeljkom.

Stoga mi je ponedjeljak bio dan u kojem sam nastojao što češće doći do prozora i osmotriti što radi. Situaciju mi je olakšavao cinik i njegovi problemi s mjehurom zbog kojih je često posjećivao zahod.

Danas je bila sama u uredu. Ne pije kavu. Lista novine. Kroz dalekozor sam mogao vidjeti da čita nešto o putovanjima i smiješi se. Zatim je naglo ustala, zadigla suknju preko bedara i počela namještati samostojeće čarape. Na vrhu su imale pedalj rastezljive čipke što joj se obavijala oko bedara. Nosila je crne i svilene, svjetlucale su na umjetnom flourescentnom svjetlu, a iznad njih su se skrivale crne gaćice. Spustila je suknju, a zatim je popravljala grudnjak.

Pozdravljala me je u prolazu, znali smo se susretati za vrijeme pauze, ja sam perfidno namještao slučajne susrete, no nekako sam u dubini svoje nutrine sumnjao da o meni razmišlja nakon što zamaknem za ugao i nestanem joj iz vidokruga. Zatvorio sam oči zamišljajući da zna kako je promatram, te da sve to ovog ranog jutra izmiješanog s mirisima lavande što je cvjetala u obližnjem parku i mirisima mora, zemlje još vlažne od jučerašnje kiše, dirigira vještom rukom dirigenta dok zvižduće u ritmu svojih pokreta. Zamišljao sam da zna koliko mi se zateže nabor na hlačama pri samoj pomisli na te njene noge u cipelama s visokom potpeticom, koje bih najradije obujmio rukama klečeći, zarivajući pri tom svoju glavu između njenih bedara što mirišu na hladnoću sapuna i vlažnu kožu. Ne bih je skidao, samo bih joj blago razmaknuo tkaninu sa grudi, da izađu na svijetlo dana, a zatim bih joj nježno rukom prelazio preko ustreptale kože. Suknju bih povukao gore, prema trbuhu i samo za nekoliko centimetara razmaknuo rubove donjeg veša, tek toliko da ugledam ružičasti kontrast kako se opire crnoj boji. I onda bih je milovao, posjeo na sebe dopuštajući joj da me obujmi u potpunosti.

- Skuhat ću si jedan uvin čaj, jesi za šalicu? - trznuo sam se od neugodnosti njegovog daha na mom vratu i šaptaja, tog urotničkog tona snishodljivosti i natruhe prijetnje. Nisam ga očekivao tako brzo natrag, a hodao je tiho po mekanom sagu, pa je iznenađenje bilo preveliko. Odskočio sam od prozora i stao prevrtati neke papire sa stola.

- Misliš da cijela firma ne zna što radiš? - dobacio mi je skriven iza kuhala za vodu.

Pa što, pomislio sam, misleći na svog oca, mora da je sad kod drvene bačve za vino, natače staru petolitrenjaču i zaboravlja za sobom zatvoriti vrata od konobe. Majka sliježe ramenima, misleći da će se u konobu uvući miševi, kroz ta otvorena vrata, ali ne govori ništa, toliko joj je svejedno i toliko je velika njena otupjelost.

Odlučno sam razmaknuo zavjesu i stao otvoreno zuriti u prozor iza kojeg je hodala namještajući neke dokumente u registratore, sklanjajući plave pramenove kose s lica i saginjući se servirajući mi oblu pozadinu u svoj svojoj ljepoti. Bilo bi lijepo prisloniti joj se straga, dlanovima prekriti grudi, sapete i bujne, grizući joj vrat.

Nikad se neću vratiti u tu pustopoljinu od sela, koje malo živne samo do lipnja do kolovoza, preplavljeno strancima, a preostali dio godine je to mjesto poput umobolnice, pustih ulica, ljudi što zatvoreni u vlastite kuće bulje ispraznih pogleda u televozor, pasa lutalica koje nitko ne ubija i ne mari za njih, baba u crnini za koje bih u prvi tren pomislio da su stare gotovo cijelo stoljeće, a zapravo im je pedeset i nešto, staraca poput mog oca nezadovoljnih ni sobom ni svojom ženom, a ponajmanje djecom.

-Zove te Čovjek iz sjene. Rekla je da bi te tako nazvali Indijanci da su te našli napuštenog i odgojili kao svog.

Dok mi je sram žario lice a u prsima tuklo, mahnula mi je s prozora. A zatim je ciniku pokazala srednji prst.

Jesen



Sarajevo


Još jedno brzo pretrčavanje i skoro sam na sigurnom, još jednom sam privio kameru na grudi i koturajući se stuštio u rov. Bio je prazan jer to je već bilo skoro dvjesto metara od prve linije, ali kao da je to u Sarajevu išta značilo. Jednako je bilo na prvoj liniji kao i u centru. S tim tmurnim mislima krenuo sam se spuštati dalje prema centru, pješke, jer vozaču sam rekao da se pritaji puno niže među nekim ruševinama. Za to sam imao dva dobra razloga, prvi da ga nepotrebno ne izlažem opasnosti, a drugi da putem pokušam uhvatiti još koji dobar kadar. Misli su mi sumanuto lutale, predugo nisam bio u Zagrebu, predugo mi je već glava u torbi, već dugo se nisam pošteno najeo i napio, a što je najgore – i ne sjećam se kad sam zadnji put legao uz nekoga. E, to je već postajao ozbiljan problem. Dan je i onako bio loš, ništa vrijedno pažnje nisam snimio. Ubacio sam kameru na stražnje sjedište, vezao je pojasom, ispio flašu vode dok je Ivan lagano i oprezne spuštao kola među preprekama na cesti prema čaršiji. Negdje je dobro tresnulo, ali više me to zaista nije zanimalo. Pred bogoslovijom Ivan je naglo zakočio, a ja sam glavom poletio prema onom što je nekad bilo staklo, a sad gomila prozirnog selojtejpa s ostacima stakla. Na stepenicama je stajao neki izduženi curičak koji je, čim nas je ugledao, potrčao prema kolima. Uskočila je, nasmijala se gromoglasno i zacvrkutala: Ivana. Malo mi je bilo stalno se brinuti za Ivana, a sad sam još u kola dobio i Ivanu. On je primijetio moje namršteno lice i bezbrižno rekao: Ma to ti je moja rodica Iva, đava od djeteta. Ide s nama samo do televizije, tamo će nešto prevoditi za ZDF. Ulice su bile puste, približavala se večer, a time i policijski sat, a u kolima je naglo nastupila tišina, kakva je bila i prije Ivaninog dolaska.

Sljedećih dana, kad god smo mogli, odbacili bismo Ivu do televizije, a meni je bilo sve nelagodnije i nelagodnije. Iva je imala samo šesnaest, ali izgledala je kao žena, ponašala se kao žena, a meni sve više nije izlazila iz glave. Nisam bio oduševljen svojim prljavim mislima jer uvijek sam se držao nekih svojih moralnih načela, ali uvukla mi sa pod kožu i nije izlazila iz mojih misli. Postajao sam sve rastreseniji, što se u mojem poslu plaća glavom. I platio sam, srećom ne glavom, već ramenom. Dok sam neoprezno izvirivao da bih namjestio kameru, pogodio me šrapnel u rame. Izbačen iz stroja tri-četiri dana, to mi nije trebalo. Još manje mi je trebalo da se sljedećih dana brine svako jutro o meni, a popodne odlazi na televiziju.

Cvrkutala je, pričala povijest svoje obitelji, prepričavala doživljaje iz djetinjstva, kako se tukla s dečkima, kako je došla u Sarajevo, kako sad ne želi pobjeći iz Sarajeva. Pričala i pričala i pri tome se uvijala, savijala, gestikulirala, skakala i glumatala pokazujući pritom svoje prelijepo vitko mlado tijelo. Bilo mi je sve teže kontrolirati se, a spavanje – spavanje je za mene postala nepoznanica. Legao bih znojan, budio se još mokriji, a njeno lice bilo mi je pred očima budnom i usnulom.

Prilazila mi je preko travnjaka sva u bijelom (nije li to bilo u nekoj pjesmi ili nekom spotu), smiješila se i širila ruke u zagrljaj. Dotrčao sam do nje s lakoćom koja me iznenadila – jer trčao sam samo ako sam morao – i vrtio je dugo, dugo oko sebe dok nismo pali u travu. Pohlepno smo skidali ono malo odjeće sa sebe u želji da dođemo do naših tijela. U daljini se čuo zvuk vojnih vozila, a zatim neka pucnjava, pa zvuk aviona, njeno stenjanje i dahtanje, pa njen smijeh koji je na trenutke sličio na plač. Prelazio sam dlanovima preko njenih dugih nogu, preko malih prćastih prsa, preko čvrste i okrugle stražnjice. Ljubila me po cijelom tijelu ne nježno i djevojački, već iskusno, odraslo i znalački. U strasti sam nekoliko puta osjetio oštar bol u ramenu, ali što je to prema užitku i njenoj ljubavi! Njene oči pratile su svaki moj pokret, a ja sam se gubio u toj dubini pogleda, gubio u maženju i tonuo u sreću. Sjela je oprezno na mene i polako, zaista polako, pokretima poznatim još od Adama i Eve, povela me do vrhunca. Ljubio sam njen bijeli vrat, grickao uho, a ona se smiješila sa žarom u očima punih strasti dok nije dugo, dugo zajecala, zastenjala. Ja je nisam pratio u tom svršavanju iako sam stalno bio blizu vrhunca, odvraćala mi je pažnju neka sirena, što znači da se negdje nešto zbilo i da bih to trebao snimiti. A onda sam opet pogledao u njene raširene oči pune strasti i ljubavi, pa opet oštar bol, pa samo njene oči i prsti kako mi prelaze preko čela.

Oštar bol u očima, izazvan svjetlošću, jedno ozbiljno i zabrinuto lice opatice u bijelom koje se nadvilo nada mnom. Lagani majčinski smiješak pun ohrabrenja dok mi je lice oblijevalo crvenilo jer još uvijek sam osjećao užitak među nogama. Očigledno sam bio u bolnici, ali ništa nisam razumio. Časna, kao da mi je čitala misli, skrenula je pogled pa mi mokrom hladnom krpom obrisala čelo iako tog trena to nije bio najvreliji dio mene. Objasnili su da mi se rana upalila, da sam dobio vrućicu te da su me francuski vojnici uspjeli izvući iz Sarajeva i avionom prebaciti u Zagreb. Sve je znači bio samo san, a činilo se kao java, kao dan.

A Ivana? Ivana se udala za šest mjeseci za ZDF-ovog snimatelja i živi s njime u Jeruzalemu. Baš se usrećila. Od Sarajeva do Jeruzalema. Posjetit ću je kad Palestinci opet naprave neko sranje i ja budem morao na teren, tek toliko da joj odnesem Kraševe Bajadere koje je toliko voljela.

sutra ili malo sutra




ČOVJEK KOJEG SAM GLEDALA


Da. To je bio on. Najljepši čovjek na svijetu. Što svakako nije realno tvrditi jer nisam vidjela sve ljude svijeta, ali tako se to kaže. Ne budimo sitničavi. Kroz život vam prošeću mnoga lica, mlada, školska, stara, prijateljska, dvije-tri velike ljubavi, tri šefa i maglica poznanika, ali možete li se sjetiti kada ste točno nekoga ugledali prvi put? Te jedne sekunde? Meni to teško polazi za rukom, zaboravljam gdje sam ostavila ključeve, što sam jučer ručala, imena djece bliskih prijatelja. Sve živo zaboravljam.

Ali jasno se sjećam trenutka kad je Goran moje oči počastio božanskim defileom.

Dobro, nije bio baš božanski, u to je vrijeme hodao pomoću štake.

- Pogledaj - šapnula je Danka, i potegnula pivu iz boce. Nisu to bile one granatne od pola litre, bile su manje, ali kome da se opravdavam? Zbivalo se to u doba noći kad se više nitko nije mogao, a ni trebao zamarati čašama.

- Pogledaj, lijevo, malo više lijevo… - kažiprstom je preusmjerila moju glavu kao monitor i to je zapravo bilo sve što je učinila. On je sjedio i smijao se nekoj provali ekipe, prepričavao kako je pao s motora, kako je skršio ovo, ogrebao ono, ležao dugo, ali sad je sve OK.

Bio je samouvjeren i čvrst, sanjarskog pogleda, vjerodostojan gemišt James Deana i Chris Issaka. Neodoljiv.

Palio je cigaretu i nabrao čelo. Prijatelj mu je nešto tumačio na desno uho pa se lagano naginjao prema njemu. Ja sam i dalje gledala. Monitor. Monitorka.

I tad se dogodio taj trenutak. Ljudi za mojim stolom zagužvali su se u neku debatu o tome je li zdravije nositi tange ili hodati bez gaćica. Kod njega je bilo slično stanje. Povukao je dim. Podigao pogled. I vidio mene. Moje oči. Kao dvije vrele trešnje. Ubrzanog pulsa, ali mirne ruke pod stolom sam dohvatila Dankino koljeno u čvrst stisak. Nije reagirala.

Povukao je dim i odlučio me kušati, ostati tako sa mnom nekoliko trenutaka na 4 metra zračne linije, ali mnogo, mnogo bliskiji svakim trenom.

Nisam shvaćala, ne tada. Da li zbog piva ili šoka tko će to odrediti, ali nisam shvaćala koliko je vremena prošlo od posljednjeg puta, ako se tako što ikad i dogodilo, kad sam ostala utopljena u nečijim očima kao u Dunavu ili već nekoj velikoj vodi, kako hoćete. Konobar je neumorno presjecao naše svezane oči, dim je proticao i pleo se u zraku, ljudi su govorili, moji, njegovi. Mi nismo bili tamo.

Negdje smo otišli, nismo se držali za ruke. On se držao za štaku, a ja sam ga upozoravala na rubnjake. Nervoza.

Rekao mi je svoje ime i još bezbroj nekih detalja koje nisam trebala znati, ali slušala sam, nisam mu upadala u riječ.

Imao je lijepe usne. Izgledale su ukusno. Kao neko najbolje voće koje možeš nabaviti samo na rijetkim mjestima.

Noć je bila tiha, daleko od ljudi, čuo se samo prigušeni smijeh i glazba.

Spomenik Tinu Ujeviću. Oko njega park.

U parku klupa i dvoje ljudi što se ne drže za ruke.

- Dugo nisam bio ovdje, zbog pada i bolnice i svega, mirno je. Lijepo - rekao je.

- Misliš da je to zbog starog Tina ili stabala? - upitala sam.

- Mislim, pomalo oboje.

- Misliš li spustiti tu štaku i poljubiti me?

Maknuo je kosu s mog lica i primaknuo se bliže, toliko bliže da me doticao vrhom nosa. Mirisao je na cvijeće, ali oštrije. Imao je duge trepavice. Kao leptire ili njihova krila. Osjećala sam kako mi se dižu dlake na rukama.

Ulovio me za vrat, odmah ispod desnog uha, nježno, grubo, željno, svakako, i utonuli smo u taj poljubac.

Bila sam u pravu što se tiče usana.



A ja sam ga bila gladna.

Bila sam osvojena, otkrivenih čvrstih bedara i nagužvane haljine.

Čak ni ja ne mogu pronaći mjesta koja su našli njegov izazvan jezik i vješti prsti, ali drago mi je što sam imala sluha za takav istraživački talent.

I nije mu bilo dosta, bio je užaren i grabio me u tom mraku kao da ću nestati ako u bilo kojem trenu izgubimo kontakt. Prebacio me na sebe, bilo je snage u tim mišićima. Polako sam otkopčavala dugmad na njegovoj kariranoj košulji i pod njom otkrivala nove kontinente.

Spustila sam ruke i stavila ga u sebe. Snažnog. Krutog. Usijanog.

Neko lišće mi se zaplelo u kosu. I njegovi prsti. I u dugotrajnom ritmu veličanstvenog plemenskog rariteta krik zajedničkog orgazma razlio se parkom, a mi smo se nadali kako nas je čuo samo Ujević.

Odjećom smo sakrili svoja gola tijela i dugo tako ostali pričati o običnim stvarima.

Poljubio me i maknuo mi lišće iz kose pa smo krenuli svojim ljudima.

Na pola puta se sjetio da je zaboravio štaku. Hihot.

- Mima, he!.- Danka me dozivala potežući me za rukav.

- Što? - trgnula sam se.

- Pa zar ti se toliko sviđa ta slika?

- Koja slika?

- Pa, rekla sam ti maloprije, pogledaj... - opet je pružila prst i preusmjerila moju glavu, kao monitor.

Tek jedan trenutak…



Tek sam se vratio iz grada. Pun sam slika, uzbudljivih slika mladih žena u poluprozirnim haljinama i hlačama, tange se jasno naziru na oblinama guzova zamamno podignutih visokim petama. Bože, kako su lijepe u tim uskim majicama, a grudi, velike grudi im se njišu dok hodaju te kraljice mladosti i ljubavi! Sve ih volim i sve ih pamtim, svaki dan iznova. Sve ih vidim, svaki je susret uzbuđenje – za mene, ne za njih. One mene ne vide. Više me ne vide, a nekada... Ne znam kada sam to postao nevidljiv ili tek prepreka na putu koju treba zaobići. Stvarno ne znam, iako se meni čini da se ništa osobito u meni nije promijenilo. Gore i dalje u meni strasti neobuzdanog mladića na suptilnom tkanju maštarija razuzdanog starca. I kada sam danas u hladu vrtnoga kafića zapitao tu predivnu, do bola erotičnu, polugolu i prozirnu konobaricu „Što se tu nudi?“, na njen odgovor „Kava, pivo i druga pića“ rekoh njoj i sebi „Onda će samo u mojoj mašti zvoniti te tvoje divne grudi.“ I još me boli kako mi je uz osmjeh rekla, u odlasku, njišući bokovima: „Gospon, da niste tako sijedi, bili biste slični mome dedi.“

Sing as if no one…



Oči boje lavande



Dobro je rekao Mali princ: "Dopustimo li da nas pripitome može nam se dogoditi i da malo zaplačemo."

Upravo to se meni dogodilo. Uzalud sam pjevala da se vjetar vezati ne može. Kada sam to najmanje očekivala i željela, pogodio me onaj mali debeli Kupid svojom strelicom. Tim jednim udarcem srušio je sva moja načela, izbrisao pamet i stavio mi leptiriće u trbuh. Nisam to htjela. Bila sam ljuta na sebe i na cijeli svijet, ali ne i na nju, a ona je jedina bila kriva.

Da, rekla sam nju. Odjednom kao da sam mogla razumjeti sve ljude svijeta i njihove postupke. Uostalom, da vidite te oči shvatili bi o čemu pričam.

Oči duboke kao more i vragolasti osmijeh dobro su skrivali zloću kakva se samo jednom rađa. Zašto meni nitko nije rekao da se ne smije vjerovati plavim očima?

Ma znala sam ja sve, ali opet onaj mazohizam…

Trebala mi je i došla je u pravo vrijeme iako je nisam očekivala.

Pa poznato je da svaki pjesnik treba svoju bol.

Ona je bila moja.

lucija9


DOSTOJEVSKI I BALTAZAR IZ SNOVA
/iliti TRI NA TEMU/


DOSTOJEVSKI


Razgovaram na telefon s prijateljem iz djetinjstva, intelektualcem, i u isto vrijeme dinstam tikvice s krumpirima. Priča da je neki dan u bircu uz pivo pričao prijatelju kako ima pametnu malu koja obožava Dostojevskog i da joj je kupil «Idiota» za ročkas. Slavili su ročkas u krevetu i on je zauzel speleološku pozu, a mala je tako pametna da ne izdrži, a da ne počne čitati «Idiota».

Prijatelj mu «bubne», špricajući pivo kroz zube: «Stari to ti je idiot gore, idiot dolje!»

Kako ga je pivo uzelo pod svoje, uvreda je bila dostatna i opali ga pivskom bocom po glavi. Prijatelj završi na Hitnoj. On prenoći u policijskoj postaji i smisli revanš.

Sad mala odrađuje dolje, dok on čita «Rat i mir». Ruske sintagme imaju ono nešto što horizontala išće.

Onda pita s čim to šuškam. Velim mu za tikvice, a on da to njegova mama zove šufigone tikvice.



PROFESOR BALTAZAR


Ispričala mi curica od četiri banke kako joj je uskočio u životni film njen šef. Predstavio ju je svom Arčibaldu. Tako naziva malog. Tek što su se upoznali, a Arčibald padne u nesvijest. Mole ga i prose da dođe k svijesti i kaže šef da bi bilo bolje da se zove Baltazar. Baltazar ipak čini čuda! Veli ona njemu, pa nazovimo ga Baltazar. Kad, eto ti vraže, Baltazar zaigra skrivača. Ponekad upali kad se pjeva: «Pužu mužu vadi roge van da ti kuću ne prodam!», ali nekad i ne. Veli meni curica od četiri banke da joj je dosadilo imati zlatne ruke. Ali što da radi? Ipak je to njen film i još k tome glavna uloga?



IZ SNOVA


Kćer moje susjede zaručila se preko agencije koja spaja srca, s čovjekom iz snova i doputuje na prvo zaručničko druženje. Zaručnik ju zamoli da mu puši. Veli ona njemu da sorry, ona je nepušač. Došla je da se prasne, a ne da se truje.

Živi u inozemstvu i u krugu u kojem se kreče ne koriste neandertalske metafore. Felacio je felacio. Čim su nesporazum izmijenili u sporazum, uzela je dotični predmet u ruku i uz njenu intervenciju pretvorila ga u mrcinu od jedanaest centimetara. Onda ju je ševio pet sati. Pomislila je da ju je Bog zaboravio. Kaže da ništa nije razumjela. Njene Deutsch frendice kažu da u našoj domovini imaju velike, ali da ne znaju sa ženama, a ona dobije malog i skoro zakasni na aeroplan.

Drage blogerice i blogeri!

Statistika kazuje da je na ovom natječaju objavljeno već 56 priča. Natječaj traje još sedam dana. Žao mi je što nam vrijeme neće dozvoliti da stignemo do brojke 100, što bi bila lijepa, okrugla brojka. Ipak, bolje se veseliti nad onim što imamo, nego tugovati nad onim što nemamo.

Na isti način gledam i dosadašnje glasanje za izbor najbolje priče. Stigao mi je niz primjedbi na način kako smo odlučili izabrati pobjedničku priču i - da ne duljim - sve su opravdane, manje ili više utemeljene. Svode se na to da je lako moguće da će pobijediti onaj tko ima najviše blogerskih prijatelja koji će ga podržati. To nije bila namjera, ali - u krajnoj liniji - ni to ne bi bilo strašno, a još uvijek se nadam da neće biti tako, nego će pobijediti priča koja je to i zaslužila.

Na ovakav način izbora odlučili smo se nezadovoljni načinom na koji se odvija većina drugih književnih natječaja. Obično postoji neki žiri od tri, pet ili sedam respektabilnih osoba koje bi trebale pravično prosuditi. Oni se nađu pred zadatkom da pročitaju nekoliko stotina objavljenih knjiga, nekoliko stotina neobjavljenih rukopisa ili nekoliko tisuća priča, i to svi sve, da bi mogli kvalificirano prosuđivati. To je zapravo "mission impossible". Da sve pomno pročitaju trebao bi im mjesec ili dva, a niti imaju toliko vremena, niti im to itko može platiti.

Postoji opravdana sumnja da to oni naprosto ne stignu učiniti. Praksa se svodi na to da pogledaju nekoliko radova istaknutih imena, zalažu se za svoje poznate čije radove nisu ni pročitali, ili tek ovlaš pogledaju početak i prelistaju ostalo prije nego to otpišu.

Da bi tako nešto izbjegli, opredijelili smo se za ovaj način - izbor na osnovu broja pozitivnih komentara. Moram priznati, takav način izbora zavisan je o broju reakcija. Što se više ljudi javi da podrži neku priču, to je beznačajnije koliko ih se javilo zbog osobnih simpatija, kojeg dana i u koje doba dana je priča objavljena, da li je priča objavljena na početku ili pri kraju natječaja i slično.

Na kraju, rezultat natječaja će biti ne samo plod kvalitete priča nego i odraz nas samih - blogerica i blogera, učinak naše zainteresiranosti i pravičnosti. Kada bi po završetku objavljivanja priča u konkurenciji dovoljan broj čitatelja pregledao sve priče, podsjetio se onih koje je već pročitao, pročitao ostale, i ostavio svoj glas, uvjeren sam da bi sve dosadašnje zamjerke načinu glasanja otpale.

Toliko za danas.
Idemo dalje!

Sve vas pozdravlja,

bloger Babl

nove vijesti iz nesvijesti



BASNA


Ti si gladni medo.
A ja, ja sam dupkom puna košnica meda.

Smiješiš se i brundaš s nadom dok mi prilaziš, obilaziš oko mene,
dodiruješ i tražiš najlakši put do moga nektara.
Šapama nježno prelaziš po stjenkama, nestrpljivo istražuješ,
ližeš i sišeš, ne bi li otkrio gdje je najslađe.
Vidim da si gladan, oblizuješ usnice i ne skidaš pogleda s mene.
Pronalaziš mjesto koje želiš, ono gdje osjećaš miris nektara,
pa usnama sakupljaš kapljice, požudno i temeljito, dok me šapama čvrsto držiš.

Čudno se nešto događa, želim prsnuti i osjećam kako se med razlijeva i teče,
a ti ga oblizuješ svojim toplim, željnim jezikom... svaku kap, svaku kap...
Kroz tijelo se razlijeva tisuće titraja, iskrica i slatkih grčeva, iskrim poput vatrometa
i čujem glas, moj glas koji moli i stenje, želi još i još i još...

Ti si siti medo.
A ja, ja sam nasmiješena košnica.

Satir-e


Doktorica


Maja je stajala uz prozor.Vani je opet polegla dosadna jesenska magla.Nije čula kada je ušla sestra Lana.

- Doktorice – pozvala ju je Lana. Pogledom je obuhvatila zgodnu mladu ženu uz prozor. Kratka bijela liječnička kuta sezala joj je do pola butina. Divnih preplanulih zaobljenih butina koje su plijenile pažnju muškaraca, ali i pravih žena.
Na nogama je imala natikače visokih potpetica tako da su joj listovi bili podignuti i vraški seksi.

Lanin pogled prošao je po liniji bokova. Guza doktorice Maje bila je jedna od najljepše oblikovanih i najseksipilnijih koje je vidjela.

Osjetila je peckanje u svojoj obrijanoj pičkici.

- Što je Lana? – trgnula ju je iz razmišljanja Maja. - Možda je stigao pacijent?

- Da. Gospodin Lukačevski. Zakasnio je par minuta. Ali mislim da nam to neće smetati. Pravi je macan – Lana je obliznula punašne usne, kao stvorene za ljubav.

- Pa uvedi tog macana – nasmiješila se Maja i lagano pomilovala lijevu dojku.

Gospodin Lukačevski nije volio muške urologe i odlučio je redovni godišnji pregled prostate povjeriti ovoj mladoj privatnoj specijalistici.
Bio je visok i dobro građen. Markantno prosijed. Pa, pedesete su već bile blizu.

Skinuo se u ugodnoj garderobi i navukao onaj specijalni bolnički ogrtač koji ostavlja goli stražnji dio. Ušao je u prostranu ordinaciju.

Žena koju je ugledao oduzela mu je dah. Mlada, plave kose podignute u punđu. U kratkoj bijeloj kuti. Imala je noge kao Venera.

Mekim altom zamolila ge ja da se opusti i namjesti preko posebno dizajniranog stola. Ovo baš i nije ugodno. Naguziti se ljepotici koja mora prstom ispipati unutrašnjost tvoga šupka.

Maja se zagledala u jaku mušku guzicu, dlakava velika jaja koja su visila do pola butina i poveliki ali još opušteni kurac koji sigurno, pomislila je, kada naraste poprima razmjere bejzbol palice.

Nije stavila gumene rukavice, ali je ruke lagano namazala finom kremom. Prijebalo joj se.

Nježno je rastvorila guzove gospodina Lukačevskog i srednjim prstom desne ruke ušla u njegov šupak. Istovremeno je lijevom krenula na njegova jaja, pomilovala ih i obuhvatila kurčinu koja se naglo počela buditi.

- Doktorice...? – promrmljao je Lukačevski.
- Tiho macane. Želim te! – dahnula je uzbuđena Maja.

Lukačevski je ušutio i prepusti se ovoj narajcanoj doktorici. A ona je mazila njegov sve veći kurac i prstom nježno masirala šupak.

Osjetila je nježne ruke na svojim butinama. Ruke su krenule prema guzi i počele lagano masirati napate guzne polutke.

- Lana – šapnula je nježno. – Pomazi mi pičić.

Sestra Lana koja se vrlo rado pridruživala nestašlucima svoje doktorice lagano je rukama prešla preko lijepih bokova i krenula prema Majinom međunožju.

Lukačevski je za to vrijeme dobivao takvu masažu kurčine da je počeo sve jače dahtati.

- Vrijeme je za liz – šapne Lana u Majino uho i lizne joj ušnu školjku.

Maja je izvadila prst iz šupka gospodina Lukačevskog i obje su čučnule iza njegove naprčene guzice. Počele su ga maziti i lizati mu jaja. Zamolile su ga da se okrene i legne na krevet, a one su mu raširile noge i krenule obrađivati njegov pozamašni tvrdi kurac.

Lana je mijesila velika jaja i lizala ih halapljivim jezikom. Maja je držala ogromni kuraca sa obje ruke i uzela glavič u svoja jebozovna usta.

Lukačevski je stenjao i dahtao. Ovo se zove pregled prostate – pomislio je uzbuđen do krajnjih granica izdržljivosti.

- Ja bi ga u pičku – prošaptala je Lana.
- Dođi, macane – rekla je doktorica. – Zamjenite mjesta.

Lukačevski je ustao i odbacio bolnički ogrtač, njegov kurac stršao je ogroman i nabildan, a žene su brzo raskopčale svoje bijele kute. Ispod su nosile jedino čarape boje mesa.

Lana je sjela na rub visokog kreveta za preglede i raširila svoje prekrasne punašne noge.

- Dođi, jebi me. Molim te! – zavapila je narajcana medicinska sestra.

Muškarac se okrenuo i zagrlio prekrasnu mladu ženu. Njegov kurac sam je pronašao put u vruću i vlažnu vulvu, kliznuo je unutra i zabio se do jaja.

Ruke je spustio na prekrasnu prdicu, a usne su im se spojile u dugi sočni poljubac.

Svojom tvrdom guzicom krenuo je plesati jebački tango, a rukama je milovao stražnjicu, prekrasna leđa i raširene i visoko podignute noge jebežljive Lane.

Maja je prišla Lukačevskom i nježno mu milovala jake ruka, noktima lagano prelazila po leđima i obuhvatila guzu koja se migoljila u svom jebačkom plesu.
Rastvorila mu je guzove i prstom krenula u šupak.

Muškarac je zastenjao i ubrzao svoje pokrete. Ubadao je mladu medicinarku još jače i još brže.

Lana je zajecala i počela glasno dahtati, bila je sve bliža predivnom orgazmu.
Njezina puna pička stezala se oko nabildane kurčine Lukačevskog i uživala kao rijetko kada do sada.

- Jebi me, prči me, imaš kurac kao konjina. Daj me, nabij me, pumpaj me, jebiiiiiiii...

Svršila je sa nogama visoko u zraku, ispuštajući glasne uzvike i miješajući svojom čvrstom guzicom.

Maja je Lukačevskog jebala u šupak svojim prstima, mazila mu jaja dok je on sve brže pumpao mladu Lanu.

Osjetila je da se i muškarac bliži vrhuncu i postala nježnija. Milovala mu je jaja i počela ga ljubiti po vratu i leđima.

Ovo je bilo previše. Lukačevski je urliknuo i nabio se još jače u Lanu. Svršavao je kao pravi pastuh, dugo i obilno.

- Sada je na mene red – odlučno je rekla Maja. – Poliži mi pičku !

Popela se kraj Lane i kleknula na krevet. Naprčila se i raširila noge, tako da je njena prekrasna okrugla guza bila u visini glave Lukačevskog. Izbacila je guzu i njena se obrijana pizdica ispružila u cjelosti svoje ljepote i mamila na lizanje i maženje.

Lana je umorno legla kraje svoje doktorice, nogu opuštenih sa kreveta i raširenih da se uspaljenja pička, iz koje je curila sperma, lagano ohladi.

Počela je ljubiti Majine dojke koje su čvrsto stajale, a bradavice počele bubriti kao male kruškice.

Lukačevski je nježno prešao rukom po seksipilnim guzovima mlade doktorice, i cijelom rukom pomazio pičić.

Spustio je lagani poljubac na lijevu, pa na desnu guznu polutku. Jezikom je liznuo guzni kanjon i rastvorio ga rukama. Ukazao se prekrasni okrugli šupak.

Ispod njega nabubrena pička bila je rastvorena i vlažna. Mamila je na poljubac, mamila je na jebanje, mamila je na grijeh.

Lukačevski je rukama nježno pomazio oble butine jebežljive doktorice i jezikom krenuo preko rajskih guzova prema isprčenoj pičkici. Nježno je zavukao jezik u vruću i sokovima preplavljenu rupicu. Usnama je obuhvatio pičić i počeo ga strasno lizati u svim smjerovima. Njegov nos pritisnuo je Majin šupak što je mladoj ženi bilo neizmjerno slatko. Prepustila se lizanju ovog napaljenog muškarca i kroz misli joj proleti njezin prvi ljubavnik koji je puno puta baš na ovaj način njenu zamamnu pičku dovodio do ludila. Ljubav njezinog života. Jebač nad jebačima.

Sa jezikom Lukačevskog na svom klitorisu, preplavljena strašću i laganim predorgazmičnim stanjem Maju je sjećanje odprhnulo na one dane kada je svojoj picici priuštila prvi kurac.

Prisjetila se i dana provedenih kod kuratog strica koji je njenu propupalu picicu razrađivao sa svojim konjskim macanom.

Prisjetila se one večeri kada je sva napaljena od gledanja stičevog karanja susjede Marte izjurila iz stričeve kuće i krenula u potragu za kurcem koji će smiriti njezinu vrelu i poplavljenu vulvicu.

Sva uzrujana od želje sjetila se Prinza, stričevog ponija čiji je kurac već jedanput isprobala i pojurila prema štali.

Brzo se snalazila u mračnoj prostoriji i uz uzbuđene uzdisaje našla se u dijelu gdje je boravio Prinz. Prišla mu je i počela ga milovati po njuški. On je volio Maju, a njezino milovanje mu je godilo. Prešla je rukom preko jakih leđa i spustila se prema trbuhu. Napipala je velika jaja i osjetila kako mu kurčina bubri.
Brzo je sa sebe strgnula kratku spavaćicu i jednostavno kleknula ispod ponija.
Desnom rukom napipala je veliku i tvrdu konjsku batinu i usmjerila ju prema svojoj pički. Poni je instiktivno gurnuo svoj veliki glavič i njezina pizdica je najzad opet bila popunjena toplim i tvrdim jebačkim strojem. I dalje ga je držala čvrsto u ruci i usmjeravala u sebe. Istovremeno je nabijala svoju guzu prema Prinzu jecajući od prevelikog konjskog kurca, ali i uživajući u životinjskom jebu.

Orgazam ju je vratio u stvarnost. Lukačevski ju je tako oblizao da je drhteći svršila. Željela je osjetiti kurčinu ovog lijepog pacijenta. Spustila se na stol koji je malo prije bio samo specijalni stol za preglede, a sada prava jebačnica, i naprčila svoju božansku riticu. Lukačevski se bez imalo srama zabio svojom kurčinom u njezinu mokru i vruču picu i počelo je još jedno strasno jebanje.

Vragova odvjetnica



Opravdanja i tješenje



Stajala sam leđima naslonjena na šank s čašom u ruci. Svirale su laganice jer je bilo rano za disco. Pogledavala sam stalno prema vratima ne bi li ugledala Željku. Elužen... - još i nakon toliko godina mi odzvanja ta pjesma. Ona i taj trenutak večeri nikad zaboravljeni.

Na vratima je stajao predivan tamnoputi muškarac, toplog pogleda, predivnog osmjeha. Bože moj, kao da je izašao iz mojih snova. Gledala sam ga i nisam mogla odlijepiti pogled, isto kao ni on krećući se ravno, baš prema meni. Daaa, baš prema meni, nisam vjerovala. Ma ne, ne, neće valjda, pomislila sam.

Uzeo mi je čašu iz ruke, spustio je na šank i poveo me na plesni podij. Nisam se opirala neznancu, možda baš zato što je imao takav nastup, što me učinio tog trenutka, svojom robinjom.
Zaplesali smo. Wow, taj dodir njegovih ruku čini mi se mogu i danas osjetiti! Polagano je klizio palcem po mojim leđima sve do struka. Zatim nježan stisak od kojeg prolaze trnci. Upijala sam njegove mirise, uživala u stisku imajući dojam da me nikad neće pustiti i istovremeno razmišljajući kako je upravo on muškarac kakvog sam željela. Bože, usliši moje želje, priziva te nevjerni Toma, nemoj da ovaj trenutak prestane! - molila sam u sebi prepuštajući se strančevom milovanju. Bio je napet, osjetno. Šaputao mi je nešto na svom jeziku, šaputao je i što sam razumjela: "… bjutiful zano, lijepa zelena oko." Smijala sam se njegovim nespretno izgovorenim riječima milujući mu obraz i prelazeći kažiprstom preko obrve završavajući nježnim pritiskom na sljepoočnici. Zašto sam suze obuzdavala tada, ne znam još ni danas. Kasnije smo sjedili i pričali svatko o sebi, na svim jezicima, rukama, očima, duboko u noć.

Ujutro me u holu hotela dočekao sa buketom ruža. Digao me kao da smo sami ne osvrćući se na radoznale poglede. Nosio me stepenicama u naručju ostavljajući pečate svojih poljubaca na mom vratu. Brrrr, kakva slatka jeza! Svaki mu je mišić titrao. Napipavao je rukama nabreklost mojih grudi, dok sam mu raskopčala košulju osjećajući drhtaje njegovog tijela. Sram me bilo ! Zavukla sam ruke u tu toplinu osjećajući istovremeno njegovu muškost dok me stavljao u svoje krilo. Kako je samo divan, nježan pomislila sam. Topila sam se, postajala sam žena kakvu nisam poznavala. Želja za ljubavlju, za strašću, nikad doživljena, sinoć naslućena. Ljubila sam ga na mahove divlje, nježno, grickala, urlikala, umirući od nade, nestrpljivo priželjkivala nalet njegove snage. Oslobodila sam sva njegova htijenja i želje raskopčavajući mu remen. Ta njegova ljepota i čvrstoća me izluđivala, činila od mene bludnicu. Bludnicu trenutka. Sam pogled i nježan dodir ispod haljine je bio dovoljan za titraj i urlik života. Urlik i urlik i urlik. Dva-tri dana je trajalo slatko „ludilo“ i desant emocija, nikad više u mom životu doživljeno.

Htio je da idem sa njim u meni neki nepoznati i nedokučiv svijet. Preklinjao, molio, čak i plakao. Čekao je dva tjedna da odlučim. Subotom me nazvao s aerodroma. Avion polijeće u 14, ako si se predomislila odgodit ću let i doći po tebe. Kako sam samo plakala. Nisam mogla, zbog okolnosti, zbog daljine, zbog ovog i onog. Godinama sam se potajno nadala, sanjala, čekala, da će ipak jednog dana doći.

Ma koje otrcano opravdanje, to ja samu sebe tješim.

Painkliller



SKRIVEN IZA LAŽNIH IMENA



Dan je bio tmuran, kišovit, obojan u jesensku sjetu. Ovaj put nisam sjedio za šankom u svojoj kolodvorskoj birtiji, nego sam sjedio uz staklo, u kutu. Svjetla su osvjetljavala kolodvor, puhalo je neko dosadno jugo, kiša je padala, tužno i dosadno. Bezvoljno sam pio konjak, pušio cigaretu za cigaretom i mislio o ničemu. Povremeno bi na kolodvor ušao koji autobus, malo bi ih se iskrcalo, malo ukrcalo i to je to. Mislio sam o tim ljudima koji putuju. Dolaze, odlaze od svojih domova, žena, muževa, možda liječe probleme nekakvim avanturama. Sve skupa, kao na pokretnoj traci, prolazio je život ispred mene. Običan, tmuran, svakodnevan.

Zaustavio se je još jedan autobus. Iz njega je izašao kontrolor, neka ženskica i još par ljudi. Umornih i bezvoljnih, poput večeri koju sam skupa sa sobom, ubijao konjakom. Pogledao sam žensku koja je izašla. Plavkasta kosa, nekakva crna haljina, crne čarape, crna majica, crne cipele, torba, sve crno. Spustila je torbu na pod i osvrtala se oko sebe, neodlučno, kao da se pita - a što sada? Vratio sam pogled u konjak i otpio malo. Digao praznu čašu u zrak, i zamahao sa njom. Uskoro je na stol došla nova tura konjaka. Za to vrijeme, ženska je ušla u birtiju. Sjela je par stolova dalje od mene. Naručila je neko crno vino. Bijelim prstima, obujmila je čašu sa crvenocrnom tekućinom. Niz lagano našminkane usne kliznulo je vino . Okrenula je glavu. Pogledi su nam se sreli. Bila je nasmijana. Digao sam čašu u zrak, nazdravljajući joj. Osmjehnula se još jednom i kimnula glavom, i otpila još jedan gutljaj. Mahnuo sam joj rukom da mi se pridruži. Oklijevala je par trenutaka, a onda podigla torbu sa stolice i zaputila se put moga stola skupa sa vinom. Mahnuo sam konobarici da nam doda još jednom isto. Njoj vino, meni konjak.

- Šteta je piti sam - kazao sam dok se je spuštala na stolicu.

-. Primjetila sam da ti piješ sam - odgovorila je sa osmijehom.

- Možda nekoga čekam.

- Mislim da ne - nastavila je. - Taj netko, ako do sada nije došao, neće ni doći.

.- Imaš pravo - potvrdio sam, pa nastavio: - A ti, čekaš li ti nekoga? - znao sam da ne čeka, inače ne bi sjedila sa mnom za stolom.

- Nisam - a onda je otpila malo vina. Došla je konobarica i na stol spustila njoj još jedno vino i meni konjak.

- Nisi trebao.

- Trebao sam, treba sa nečim ubiti vrijeme.

- Slažem se. Ali, opet, bojim se da nisi od onih koji opijaju djevojke i poslije ih iskoriste - iznenadila me je.

- Nisam takav, ne napijam djevojke da ih iskoristim. Radije ih opalim toljagom - kazao sam mrtvo ozbiljno. Pogledala me je malo blijedo.

.- Hehheheeheheh, zajebavam se - nasmijao sam se iskreno. Vidio sam da joj nije bilo sve jedno.

- Ajde, uzdravlje! - nazdravio sam, da joj malo razbijem strah.

Šutke je digla čašu, otpila vino. Malo joj je pobjeglo na kut usana. Liznula je jezikom, osmjehnula se, a onda me pogledala. Nasmijani pogled polako se je gubio pred nekim nevinim hladnim pogledom, koji se je polako počeo bojati nekim mrakom. Nisam mogao skrenuti pogled.

Pomislio si da sam se uplašila - rekla je i dalje me gledajući.

Možda jesam, a možda nisam. Recimo, ja se ne bojim tog pogleda kojim me gledaš.

Otpila je još malo vina. Zapalio sam cigaretu i otpuhnuo dim.

- Kako se zoveš? - pitala me je.

- Lukrezio - odgovorio sam. - A ti?

- Norah Miller - predstavila se je punim imenom i prezimenom.

ijepo ime - kazao sam.

- I tvoje je, neobično je.

- Onda, drago mi je što smo se upoznali, Norah - podigao sam čašu, a onda smo se kucnuli i otpili.

- Koje te dobro vodi ovdje? - pitao sam.

- Samo sam u prolazu, idem doma, a autobus polazi tek iza ponoći.

Do ponoći je bilo još dobra tri sata.

- Ako se želiš otuširati, osvježiti, živim u blizini - predložio sam očekujući da će pristati i da će put barem do sutra odgoditi. Bilo je nešto u njezinom pogledu, neke naivne, nesigurne mističnosti. Nije bila poput običnih, svakodnevnih ženski koje sam upoznavao na njihovim proputovanjima, odvlačeći ih u svoj brlog, jebući se i pijući sa njima. Nora je bilo nešto čisto drugo, kao da je na proputovanju sa nekog drugog svijeta zalutala na ovaj. I nisam je samo želio jebati. Htio sam i nešto više od toga. A što je to bilo ni sam nisam znao.

- Mislim da neću do tebe - kazala je odlučnim glasom.

- Bojiš se da ću te toljagom? - pitao sam.

- Ne, ne bojim se, znam se čuvati. Zašto želiš da idemo kod tebe? Misliš da bi mogao spavati sa mnom? - pitala je.

Njezino pitanje me je iznenadilo.

- Iskreno, htio sam samo ubiti vrijeme na kvalitetan način. A kvalitetan način uključuje i spavanje sa tobom. Sviđaš mi se, a koliko vidim i ja tebi.

- Istina je - odgovorila je, a onda je ona mahnula konobarici da nam donese novu turu.

- Zašto želiš u krevet sa mnom? - opet je pitala.

- Sviđaš mi se, neobična si i mislim da bi mi to bila sasvim lijepa uspomena - kazao sam i produžio: - Ali i dalje mi se čini da me se bojiš.

- Ne, znala bi se obraniti. A što se tiče uspomena, izbljedila bi ti ona nakon dvije-tri ženske. Brzo bi me zaboravio. Ako baš želiš uspomenu dati ću ti nešto drugo, nešto što ćeš jako dugo pamtiti A usput ću ti i pokazati da se znam braniti.

Pogledao sam je. Pogled joj je sada bio zagonetan. Odgurnula se je malo od stola. Stavila je nogu na rub stola. Haljina je kliznula niz bedro, otkrivajući čarape koje su držale haltere. U čarapi je stajao nož. Izvukla ga je. Oštrica je bila svijetla. Pogledala je nož, pa mene. Uzvratio sam joj pogledom. Spustila je nogu, ponovno se približila stolu. Spustila je nož na stol. Gledala me je.

- To znači da ćeš me sada zaklati? - pitao sam.

- Ne, neću te zaklati. Učiniti ću nešto, što će ti ostati kao uspomena i kao podsjetnik da sa mnom više nećeš u krevet.

Počeo sam misliti da je ženska luda. Ali jebi ga, bio sam dovoljan pijan da prihvatim njezinu igru.

- Ok, čekam uspomenu - rekao sam.

Podigla je opet nož sa stola, pogledala mene, a onda oštricu prinijela usnama. Liznula je oštricu od početka do kraja, gledajući me zamagljenim, tužnim pogledom. Spustila je oštricu prema dlanu druge ruke, i dalje me gledajući, polako zarezala. Krenula je krv. Oči su joj zasuzile.

- Sada ti - kazala je drhtavim glasom. - Ispruži dlan!

Otpio sam konjaka i ispružio dlan. Krvavim dlanom primila me je za ruku, a onda potegla. Koža se je rastvorila i crveno je počelo izlaziti. Odložila je nož na stol, a onda dlanom poklopila moj. Osjetio sam krv njezine nježne ruke, a onda je izvukla ruku iz moje.

Poliži dlan - rekla je i prinijela svoj ustima. Liznula je malo krvi. Isto sam i ja napravio. Odnekuda je izvadila papirnate maramice. Stavila je jednu u krvavi dlan i stisnula. Pružila je i meni jednu, a onda se podignula. Prišla mi je. Spuštala je glavu dok nam se usne nisu spojile. Dodirivali smo se jezicima na kojima je bilo konjaka, vina i krvi. Odmaknula je glavu.

- Uskoro mi je autobus - kazala je.

Šutio sam i gledao je.

- Ništa ne želiš kazati - pitala je.

- Htio bi da ostaneš.

- Moram dalje, ali vjeruj mi sresti ćemo se opet. Sada kada su nam se krvi izmiješale, brat si moga carstva, a to znači od sexa nema ništa.

- Nema ništa… - uzdahnuo sam tužno.

- Vidimo se - nasmijala se, a onda okrenula. Izašla je iz birtije.

Gledao sam malo za njom, a onda se okrenuo konobarici i mahnuo joj čašom. Stajala je iza šanka raširenih usta i očiju, a onda se trgla. Uskoro mi je donijela čašu.

- Jesi dobro? - pitala me je.

- Nikad bolje! - odgovorio sam osjećajući mir kakav nikad u životu nisam osjetio.

Zapalio sam cigaretu i pogledao vani. Jedan autobus je kretao i učinilo mi se da mi je netko mahnuo.

Mahnuo sam i ja, a onda otpio ostatak konjaka.

Uskoro ću doma.

Lisbeth


Soba 25


Znala sam tko je on. Kao što znam tko je Jose Mourinho. Isto tako sam znala da ne bi bilo dobro da ga sretnem uživo. Ni Josea. Jer On je bio upravo takav. Samopouzdanja tri puta većeg od sebe samog, karizme i stava koji je u meni budio samo jednu misao: kako to svući. No, nema smisla lagati, mogla sam reći da bi pila kave s njim. Možda i bih, poslije. To me nije činilo sretnom i hrabro sam izbjegavala gledati televiziju ako sam znala da će biti nešto o njemu. Ali uz moju nesklonost sportu i potpuno neznanje o istom, sezonama i što ja znam čega već, znalo se dogodit da me njegov lik iznenadi na dnevniku, u novinama... i tada ne bih odoljela da ne pročitam, saslušam, odgledam do kraja... Očarana bih odlazila u krevet, pred san se gušila u kajanju kao manekenka poslije pizze. Žalosno je da mi se to događa u mojim skoro tridesetima umjesto u osnovnoj školi, kada bi bilo za očekivati da sanjam nekoga koga poznajem samo iz medija. Žalosno...

Sve je to ostajalo u meni i moja četiri zida dok se nije pojavio u mojem hotelu. Ne mojem vlasništvu, naravno, već mojem radnom mjestu. Sjajan kamen nepreglednih hodnika u kojem se pored odraza mnoštva svjetiljki možete i sami ogledati je takav zahvaljujući meni. Jeste li me ikada vidjeli? Sumnjam. Ni neki zaposlenici hotela me ne poznaju. Upravo to govori koliko sam dobra. Nervoza spoznaje da je tu, popustila je kad sam se i sama podsjetila na to. Ali, one dvije noćne smjene u tjednu me brinu. Jer tada, možete nazvati recepciju i zatražit da vam donesu bilo što. U većini slučajeva, ja ću vam to donijeti. A što važniji gost, više poziva... Nervoza se vratila i udobno smjestila negdje u mom trbuhu. Pa bi svako malo otrčala par krugova i uporno me podsjećala da postoji realna mogućnost da ga sretnem uživo. Što ću reći? Ma hoću li uopće uspjeti guknuti išta ili ću se junački osramotiti nesuvislo mucajući? I što ja mislim da će se dogoditi? On će otvoriti vrata, ugledati me kose sljepljene od znoja, i uniforme, omotanu zanosnim mirisom domestosa ili sredstva za glancanje, ne mogu odlučiti koji je bolji i reći mi da je baš mene čekao cijeli život, strastveno me poljubiti i voditi ljubav sa mnom do jutra? Napraviti mi klinca kad ovaj dio do jutra ponovimo bar 2683 puta, nikako prije i živjet ćemo happily ever after pa i dulje? Sramila sam se svojih misli, želje, izbjegavala slušati cvrkutanja njegovih sobarica kako su ga opet! vidjele bez majice. Metar po metar mojih sjajnih hodnika, dan za danom, prođe mjesec. Cvrkutanja su prestala. Ili je došao netko interesantniji ili je on otišao. Nisam željela pitati ni znati. Željela sam samo da me prođe ta glupa zanesenost.

Preuzela sam službeni mobitel, ključeve i kratak popis. Soba 18 drugi kat, jastuk, soba 25 prvi kat, pegla i ručnici. Zašto pegla? Mogli smo to već mi napraviti. Možda nemaju povjerenja u nas.Pokucala sam i predstavila se. Nitko se ne javlja, otvaram masterom i uđem. Ostavljam peglu na pod jer na stolu nema mjesta. Na čemu će peglati? Osvrnem se i izađem iz sobe ostavljajući ručnike na rubu kreveta. Vratim se i ulazim bez kucanja noseći dasku za peglanje. Postavim je, stavim peglu na nju, uzimam ručnike. Zar ih nisam donijela 4? Nema veze, bit će dovoljno do jutarnje smjene. Ulazim u kupaonu bez kucanja. Vidjela sam svjetlo, ali gosti često ostave svijetlo. Ne čujem ništa i otvorim vrata. Ispred zamagljenog zrcala On, omotan ručnikom oko bokova češlja svoju mokru kosu. Obuzeta nelagodom koju bi osjećala da sam bilo kojem gostu ovako banula u kupaonu, ispričam se, pružim ručnike sa željom da što prije nestanem. Molim vas, rekao mi je, ispeglajte mi košulju. Bez riječi sam gledala u njega. Sigurno najljepši muškarac na ovom svijetu, po mojim kriterijima, polugol, sa željom koja meni omogućava da budem još malo u njegovoj blizini, a ja sam se ipak našla uvrijeđena: – Znate li..., da mi imamo i muških sobarica? - Nasmijao se kao dijete koje uhvatiš kako pokušava ukrasti čokoladu za kuhanje iz ormara: - Tada bi moj plan propao i morao bih probati sam. A ja to stvarno ne znam. Trebao bih, zar ne? Znati. Vidite, moje košulje... - Prošao je pored mene i podigao jednu. - Stavio sam torbu na njih... - pokazujući tragove na njoj. - A stvarno mi treba, već kasnim. Hoćete li molim vas? - U redu - rekla sam misleći kako bi mu ribala pločice četkicom za zube da me zamoli uz taj osmjeh. – Koju? – Što koju? – Koju košulju? - Da ja odlučim koju košulju da obuče? Jedva da sam uspjela uključiti peglu kad još uvijek! stoji polugol pored mene. – Gdje idete? – Na večeru. – Hoće li vaša pratilja imati haljinu? Koje boje? - Ne, službena večera. – Onda može bilo koja. Evo, ova plava - započela sam je peglati ne čekajući njegovu potvrdu, završila i okrenula se da je objesim. On je stajao i dalje iza mene. U hlačama raskopčanog remena. Jel se on to sad iza mene oblačio? Segnuo je za košuljom. – Ne još, topla je, odmah će se izgužvati. - Jel' vidite da ne znam. Koliko moram čekati? - Taman toliko da mi kažeš svoj broj telefona, pomislila sam osjećajući kako se tanka svila ispod mojih prstiju nemilosrdno brzo hladi. – Evo, bit će dobro. - Oblačio se, još uvijek stojeći između mene i vrata i pričao kako mi je zahvalan što sam to učinila, jer ne može na tu večeru izgužvan, bit će novinara, ili, možda bi to bilo i dobro - oblačio je drugi rukav, čvrstim ramenom je skliznula košulja - bio bih glavna vijest. Izravnao je ovratnik i počeo zakopčavati od trećeg gumbića: - To i ne bi bilo loše, moraju i novinari od nečeg živjeti! - Gumbić po gumbić zatvarao je mom pogledu dlake na prsima, u tankoj liniji od pupka njegovim ravnim trbuhom do ruba hlača. Raširio je ruke: - Zar ne? - Prišla sam, uzela ga za ruku i zakopčala gumbiće na rukavu. Šutke je dozvolio i pružio mi drugu ruku. Od svijeta su ostala ta dva gumbića, djelić njegove kože, tople, nježne, ovlaš dodirnute. Miris koji ne prepoznajem, a očarava me, trag mene u toj košulji, blizina njegovog tijela, usne u visini mojih očiju. Trebam samo podići pogled. Odmaknula sam se korak. - Evo, spremni ste. - Kako izgledam? – Skoro savršeno. Trebate li još nešto? – Ne, hvala.odgovorio je tiho i otvorio mi vrata.

Potrudila sam se nasmješiti, pogledala u njegove smeđe tamne oči, mislim da sam uspjela reći ugodnu večer, ali nisam sigurna.Pobjegla sam u svoje sjajne hodnike odbijajući misliti o bilo čemu osim sjaju. Posebno ne o tome koga sam upravo obukla...

Morska osa



Ah, ljubav je priča bez smisla
s vječnošću u prsima i na ramenima


Ti bi da ti govorim o plodnosti, da ti pišem erotsko, da ti skidam pornografiju iz pogleda, ti djevojko, da te slikam dok se namještaš na korzu poput Rubensova kita na kopnu.

Ali sada neću, i ne mogu, jer si presitna prculja za moju udicu. Prevelik zalogaj za pisati.

Priče o ljubavi nisu doli priče o prvoj ljubavi. Priče o seksu nisu drugo doli priče o nedoživljenim bitkama, neispunjenju. To je užitak, svanuće boli, sakatost pred ogledalom. Zato neću pisati o tebi kad pišem ljubavnu, zato ću te poderati ispočetka dok te ne prepričam u prvom licu.

Vjeruješ u anđele, a htjela bi podati nešto sočno ekranu. E, to tako ne ide. Oni su bez okusa, spirit drška pera, vjetar koji se obija o katanac. Tu čuvaš međunožje za riječi. Nema tu ljubavi.

Možda strast bi bila primjerenija, učtivija... Možda, ali znam da je pohota kojom kušaš poeziju, cigaretu, vino, hranu, najubojitiji libido koji će ti svezati uže oko vrata. Jednog dana, neprimjetno, biti ćeš mrtva i vedro dočekivati svitu povorke. Kad začepiš svaki propuh u svoje riznice, dijeliti će fotografije tvoga tijela za koji dukat ili papir sa likom Isusa.

To se tako događa, odvija bez znanja ljubavnika, bez čednosti, bez bića radosti. Te dileme koje te žderu, misliš da su ljubavne. Uh, vođenje ljubavi, izvođenje na pozornici intimnih prozora, ili poljubac u kasnoj sedamnaestoj.

- Kidaj dalje, lopove! Rekoše njegove dvadeset tri godine više. Dalje su ponavljanja. Dalje su pristajanja. Tražim temu za razgovor o ljubavi. Potpisujem, odjekujem kao neretvanska mandarina kad pogodi pajaca iz Velebitske snice. Piši, draga; ptice, molitve, svila usana. Pretjerivanje u instinktima može se izraziti na vrlo pogodan, podatan način. Ali neću, neću, ne dam...

Ljubav je krv, metak u čelo, i ona može spasiti samo ukoliko pogođeni leži dovoljno dugo navodno mrtav da pomisliš da se neće povratiti. Onda se dogode čuda, onda se sjeti ljubav.

Pa prvo odrastanje.

A možda da napišem kurac, pička, jebanje, falus, vilendorfska kurva, vulvica lava, jer se seksualnica isprepleće na istom notnom zapisu kroz nedovršeno vrijeme, i svako vrijeme.

Vi bi nešto delikatno, okej, onjušila sam crnca, lažu o mirisima, manijakalno uredni smrde po domestosu ispod pazuha, obično uredni mirišu po after brijanju i neupadljivoj kremi za lice, a ovi drugi kako, ne znam, valjda kao kad putuješ iz Zaprešića do Ilice, u presjedanju se izgube osjeti za ljude. Splovilo je normalnih gabarita, ovisi što predmnijevate kao normalno. No kako je najučinkovitija higijena mentalna higijena, ako zamislite, ispod rublja mogu kriti nuklearni reaktor.

No, nastranu sa tim, ovdje se ipak radi o odrastanju, zato ti, ljubavi, šaljem jednu pjesmu upoznavanja.

Moju i tvoju:

Kada umrem sahranite me golu
najbolje se ševit u platnu odra,
tako od početaka znaš kraj će doći,
najsigurnije je za poneke žene kao što sam ja.

I ako me čuješ, slobodno se javi. Bez umiranja, naravno, za reprodukciju ljubavi.

Protiv nedoraslih maštarija i fantazija, a za to da se dogodi čudnovata, umiljata opsjena kojoj ćemo sagraditi temelje na živom blatu. Ta ljubav, umijeće opstanka. To nešto mrklo što oživljava i sahranjuje čovjeka.

viam inveniam


ARTUR JE KRIV ZA SVE


Zaista, za sve je kriv Artur. Kriv je zato što je drsko ušetao u moj ured i što je besramno pokazao bijelu kolajnu savršeno nanizanih zubiju u trenu dok mi ga je bezlični pastozni šef predstavljao kao novog kolegu. Kriv je i zato što nije imao više od trideset i tri. I zato što nije bilo govora o artefaktu, priroda ga je besprijekorno isklesala.

Kriv je i za onu maslinu iz martinija koju sam požudno grickala zureći u rumen želje što se razlila njegovim licem za prvom zajedničkom poslovnom večerom, iako onda još nisam mogla pouzdano tvrditi da je riječ o želji. Osobito ne njegovoj.

Kriv je i za miris svog apolonskog tijela kojim mi je pomutio razum, jutro poslije, opasno se nadvivši nad mene dok je šarmantno ozbiljno polagao cijeli jedan grumen dosadnih spisa na moj radni stol. Kao... ja sam radoholičar, znaš.

Kriv je i zato što me njegov jezik, koji se zabijao u moje širom otvorene usne, tjedan dana kasnije, zatekao posve nespremnu. I za onaj moj kasniji jebomoljivi pogled što mi nije silazio s lica jednako je kriv.

O krivici kad je prvi put besramno priljepio usne uz moje grudi, na zadnjem sjedištu taksija kojim me gentlemenski providno pratio kući, neću ni govoriti.

Već tren-dva kasnije, u mojoj kuhinji boje marelice, gurao je svoje veličanstvo u mene bez pitanja, neopisivo ga mirno držeći u mojoj unutrašnjosti, vojnički mirno, zatim ga naglo vadio, zatim ga opet snažno vraćao... umirivao drznički... pa opet i opet... uživajući u mom bolnoslatkom podrhtavanju, u mojoj indignaciji, u mom mučeničkom jecanju i preklinjanju. I za to je kriv. Sadist.

Kriv je i za ono veče kad sam dahtala kao pseto i tresla se u groznici od naleta njegovih snažnih, brzih, prodornih i jakih uboda. Oh, Arture, grizla sam svoju zgrčenu šaku kao jabuku... gade jedan!

Kriv je i zato što sam mu odgovorila jednakom strašću, jednakom silinom, svaki put kasnije. A bilo je pozamašno puteva. Bilo je nebrojivo tih nezasitnih ispreplitanja jezika. Te njegove pretjerane razigranosti u mom međunožju, ljuljanja bokovima i moje nemoći, zvjerske gladi, divlje želje da mi utrobom plazi do sudnjeg dana.

Kriv je i zato što više nisam vladala sobom, što više nisam mogla nadzirati grčeve užitka što su mi harali tijelom, kriv je što se svo moje postojanje fokusiralo samo na njegov veličanstveno nabrekli ud u mojim ustima, za svaku nezaustavljivu vibraciju i za toplo sjeme što mi se slijevalo niz grlo, za osjećaj potpunog ispunjenja… Taj lascivni babilonski princ znao je što i kako! I kada! Bila sam ga kadra usisavati u sebe do zadnje kapi, do trenutka u kojem ćemo postati jedna jedina jedinstvena materija sladostrasti, djeljivo posve neprepoznatljiva. I uvijek iznova tako.

Kriv je i za onu vanzemaljsku bujicu vrhunaca, cijelu hordu; jedan za drugim, jedan za drugim, jedan za drugim... I za martini koji je srkao iz udubine mog pupka i s mojih nabreklih usmina, vrućih, mokrih, samo za njega otvorenih… Da, i za taj jebeni martini je kriv. I za moju bezuvjetnu pokornost, to sjeme putenog ludila, kapitulaciju do srži.

I za svoj kasniji nestanak.

Kažem vam, Artur je kriv za sve. Ja sam nevina.

Decembar2001


Svjedokinje


Dok je zapad još gorio u narančastoj boji velike pospane sunčeve kugle, niz divlju rijeku, koja je grad dijelila na dva dijela, spustio se kao skijaš niz svoju stazu, svježi ljetni dašak povjetarca.

Obletio je oko mojih tamnih i svježe depiliranih nogu, pa mi kao mali divljak podigao rub suknje. Uz zavodljivi „Ah!“, uhvatila sam krajičak suknje i povukla ga prema dolje.

Naravno, i to ga je palilo.

„Što je, ljubavi!“ – upitao je, držeći me čvrsto za ruku, da bi ju privukao prema sebi.

„Ma, ovaj ludi vjetar. Trebala sam odjenuti hlače.“ – šalila sam se i dodala:

„Lud si... vidjet će nas netko.“

Koračali smo popločanom stazom na šetnici pored rijeke. Oboje smo gorjeli od želje da što prije stignemo do našeg zidića. Onih nekoliko svjetiljki još uvijek su, kao napuštene starice, stajale u svom mraku. Naravno, bili smo duboko zahvalni svomu gradu što se ne žuri osvijetliti najljepši i najsvježiji dio grada u vrelim ljetnim noćima, jer smo se barem tu do mile volje cmakali bez radoznalih pogleda.

Razočarano sam uzdahnula kad sam čula da iz pravca našeg zidića čujem ženske glasove. Sjedile su na stepenicama koje su se spuštale prema ostacima zapaljene kuće.
Iako sam bila zinula da mu ispričam dogodovštinu sa Sandrom, zašutjela sam i sačekala dok je on na hrapavi beton zidića spuštao papirnati ubrus da bih ja mogla sjesti na čisto.

Jedna od njih je šutjela, a druga vodila glavnu riječ tako iritantnim glasom, da sam dobila silnu želju da ju uhvatim za usta i viknem:

„Ušuti već jednom i pusti curu na miru. Nađi drugu žrtvu i svojom ispraznom filozofijom liječi komplekse na nekom drugom. Tebi treba dobar seks!!!“

Podigla sam suknju iznad koljena sa obje ruke, stala ispred svog voljenog muškarca pa ga opkoračila i zagrlila oko vrata.

„Luda si! Vide nas“ – šaputao mi je svojim promuklim glasom na uho, a ja sam osjetila kako mi se para utroba od uzbuđenja. Jednu ruku sam zadržala na njegovom vratu, a drugom mu otkopčala patent na lanenim ljetnim hlačama. Lagano je uzdahnuo zbog olakšanja, kad je njegov nabrekli ud dobio više prostora.

„Maza moja...“ – šapnula sam mu u uho i zavukla ruku ispod bijelih bokserica.
Nisam više mogla čekati. I dalje sam se jednom rukom pridržavala oko njegovog vrata, a drugom svukla gaćice niz jednu nogu, pa onda niz drugu. Glas dominirajuće cure parao je gusti mrak kao kotrljanje lavine niz planinu. Prihvatila sam svoju mazu i smjestila ga među svoje noge.

„Ludice moja...“ – šaputao mi je, a znala sam da mi je duboko zahvalan na mojoj drskosti. Nije se micao. Prepustio mi se kao i uvijek do sada. Uživao je u divljakuši koju je probudio u meni i bio ludo zaljubljen. Micala sam kukovima nježno i suzdržano, a on mi je kao reporter prenosio:

„Gleda nas... ah... mmm... mislim da zna što radimo...“

Ja sam se samo nježno micala i dahtala na njegovom uhu.

Ni danas ne znam da li je to bio najbolji seks zato što me uzbuđivala pomisao da nas netko gleda; da zna što radimo; da je luda od ljubomore što sam drska i radim to tu njima, ispred nosa, koje su došle prije nas.

Sjećam se samo da je u trenutku kad sam htjela ječati od slasti i zadovoljstva uhvatio rukom moju mazu i spustio ga niz moju nogu, a ja sam osjećala toplinu njegovih sokova i željela da mi ga vrati nazad.

Dok se sa vjetrićem niz vodu do nas spuštala glazba iz vrta obližnjeg restorana, svjetlost farova automobila koji je prelazio most obasjavala je dva para ženskih nogu kako odlaze sa stepenica niz popločanu šetnicu pored rijeke.

Semiramidini Vrtovi



Poklon



Očekivanja su loša. Sada i ja to znam. Očekivao sam brda i doline, mislio sam da ću biti sretan, pa svi koji se ožene budu sretni. Zar nije brak isto što i sreća?

Da, želio sam mnogo.

Upoznao sam nju, prekrasnu, predivnu. Nisam se niti okrenuo, a već sam bio njezin. Potpuno i do kraja. Sada se samo pitam zašto sam to dopustio? (Kao da sam mogao nešto učiniti.) Ali vidim da drugačije nije niti moglo biti.

Naravno kako to i bude u ovakvim pričama, dao sam joj sve, ona je uzela sve. Nije ostavila ništa... Zapravo lažem, ostavila je... Ostavila mi je HIV.

Sada očekujem smrt.

Nisam li vam još na početku rekao da su očekivanja loša?

prilozi za bijografiju dva idijota


PRAĆKA

Noć... Mrak... Nigdje žive duše. Kasno jesenja kiša koja je upravo prestala padati. U lokvama ispucalog asfalta ostavljala je moj iskrivljeni odraz. Ili možda nije? Možda je to bijo moj pravi odraz u lokvi vode... Možda me je to služenje u JHA promjenilo? Možda sam zbilja posto muškarac nakon odsluženja vojnog roka košto govore svi oni koju su to sranje odslužili?

E, da... Godina je 1985. To jutro sam se vratijo sa odsluženja... Ravno 13 mjeseci i 7 dana... Trebo sam služit 15 mjeseci, a kako nisam koristijo redovno, dva put dao krv plus mjesec dana skraćenja.... E, to je to! Kad zbrojiš i oduzmeš to su tih jebeni 13 mjeseci i 7 dana kojih sam služijo... A koga to briga...

Niko u gradu nije primjetijo da me nema... Društvo koje sam imo našlo je novo društvo... i... i... teško mi se bilo uklopit. JHA ti ispere mozak... Ijako misliš kako si se odupro... Nisi! Sjebali su te i za to su bili majstori! To jim je bijo i zadatak! Da te sjebu!

Ma sve bi ja to podnijo da me pica nije ostavila. Jebeš ga, nisam imo rame za plakanje u vojski... A to je ono što ti treba, neko koće te razumit... i volit...

Picu sam upozno na dan kad sam dobijo poziv za služenje... i reko sam joj da za skoro mjesec dana odlazim u JHA... I reko sam joj da me neće čekat... I reko sam joj da ne želim imat išta s njom... Bila je uporna i lagala mi kako će mi pisat i da će me čekat... Znao sam to odma od lažnog poljupca kad mi je uvalila jezik u usta i čvrsto me stisla za moju nabreklu kitu...

Stenjo sam ko malo dijete od miline i preklinjo je da mi da nešto što će podsjećat na nju...

- Šta očeš? – prostenja ijona te me pribije uz svoju čvrstu stražnjicu tako da moj nabrekli kurac osjeti njeno dupe... Doduše, bilo je preko rifli i mojih i njenih, al koga briga...

- Želim ući u tebe – prostenjam ko klipan zakolutanih očiju pa nastavim: – Želim ući u tebe pa da lakše prebrodim tih jebenih 15 mjeseci i da me to podsjeća na tebe... Želim te...

- Što... Što želiš? – kaže to obuhvaćajući se oko mene ko pijavica turajući mi vlažni jezik u uho.

- Želim te... Želim te jebat! – još jače prislonim svoju kitu prema njenom međunožju da vidi kako mislim ozbiljno.

- Nemoj... nemoj... rano je... malo se znamo... a ovo će te čekati... – uvati moju ruku pa je zavuče u svoje gaćice i pod prstima osjetim njenu dlakavu... vlažnu... nabreklu picu... srednjak mi sam klizne u nju....

- Bolje i prstom nego nikako! – ironično prokomentiram.

- Čekaću te...

Da, čekaće me! Nije me čekala! Kuja! Pisala mi je tri mjeseca, a onda ništa! Piso sam joj skoro svaki dan..O oficiru koji me ugnjetava, o straži koju sam držo... kako sam se napijo u kantini... Nakon tri mjeseca više se nije javljala...Tek kad sam se skinijo iz JHA rekli su mi da se udala za onog majmuna koji je i bijo dlakav ko majmun. Udala se za tog pavijana jer kako su mi rekli da me utješe, morala je. Ostala je gravidna s majmunom...

I tu se vraćam na početak priče.... Dan kad sam se skinijo i svatijo da više nemam prijatelja... ni pice...15 mjeseci i 7 dana dug perijod... Tolko je valjda dovoljno da te svi zaborave...

Tumaro sam tu noć... polupijan i sjeban... i od prijatelja... i od žena... i od JHA...



I onda sam ugledo... Nju!
Zurila je u izlog sa cipelama...
- Lepa! Jesi to ti?
- Jesam – promuca Lepa.
- Što radiš u ove kasne sate?
- Gledam cipele i ne znam koje da si kupim? Oš mi ti pomoć pri odabiru?
- U ponoć? Pa ne radi ti to više...
- Znam... A tebe dugo nisam vidila?
- Od odonda kad sam te skinijo i htijo jebat, a rekla si mi kako imaš triper i da te Garo zarazijo? – pokušavam uspostavit neki kontakt... onako sirovo i usput biti duhovit.
- Pa i mislila sam da imam, a onda sam ošla na pregled i ispostavilo se da sam čista. A di si ti bijo? Dugo te nisam vidila?
- U JHA!
- Jadno moje... Mora da nisi imo ženu cijelo to vrijeme... – kaže Lepa i onako mi majčinski provuče prste kroz kosu.
- I nisam! Znaš kako je tamo! Lezi – pucaj! A nema ispod žene već kaljuža, onda legneš i pucaš, a pucaš iz one rasklimane puške em-48, a ne iz topa... - serem nebili bijo duhovit i zadržo što duže njenu pažnju.
- Znaš... Ja bi ti dala, al imam menstruaciju...
- Sereš Lepa... Sereš! Isto košto si mi srala za Garu! Reci - nedam ti! Ista si ko i sve pičke!
- Ma ne serem! Evo ako oćeš popipaj mi uložak.
- Meni Lepa to ne smeta... Tvcja menga... Ne večeras... Želim te... Volim te... – izleti iz mene, valjda sam pobrko osjećaje, možda sam vidijo svoju picu u njenim očima... ne znam...
- Pođi sa mnom, ali znaj da imam zajebanog gazdu pošto sam podstanarka. – kaže Lepa kroz smijeh koji ni dan danas nisam zaboravijo čvrsto me stežući za ruku.


Lepa i nije bila nešto lijepa. Imala je dugu crnu kosu i rošavo lice, al je zato imala tijelo ko riba i čvrste male cicice. Stara oko skoro trideset godina i bila je želja svih nas njufera koji smo napunili dvadesetu. Zvali smo je praćka!

- Stigli smo! – kaže Lepa nakon skoro pola sata pješačenja.
- Dobro! Ulazimo! – izgalamim se onako bećarski.
- Pššššššš... Tiho....Gazda mi je zajeban... Mogo bi me izbacit, ako vidim da dovodim nekog. Uću unutra i otvoriću ti prozor.

Mislijo sam kako je to još jedna od Lepinih spački i kako ću opet popušit. Nije me bilo briga... Tolko sam popušijo pa mogu još jednom.

Nisam popušijo, ijako mi se činilo cijela vječnost dok je Lepa otvorila prozor.

Kroz otvoren prozor Lepa mi je dala znakove da je zrak čist. Oma sam uskočijo kroz isti.

U toj trošnoj sobici pod žaruljom stajali smo i gledali se. Ja i Lepa. Ne znam kolko… Onda sam je privijo i poljubijo u usta dok se Lepa namještala.

- Čekaj... čekaj! – tiho mi je govorila na uho.
- Šta da čekam? – odgovorijo sam nestrpljivo.
- Da izvadim uložak...
- Ti ga samo vadi... - počeo sam sam skidat levisice i Lepu kako bi joj prislonijo svoju nabreklu kitu na njeno golo tijelo. Nisam skinijo ni zimski mantil, samo ono što je najbitnije i tada sam počeo ljubit Lepu po cijelom tijelu i napokon sam došo do pice, počo sam se gušit u Lepinim preponama tražeći klitoris.


- Ne moraš to radit..- kaže čvrsto me držeći za kosu koda je oće otkinit.
- Moram... - odgovorim nakon što sam joj obljubijo picu uzdignem se te počmljem prodirat u Lepinu pičku... Jednom... dva put sam prodro i onda sam svršijo.
- Izvini – to je sve što sam uspijo izustit.
- Ništa... nemaš brige - odgovori Lepa.
- Znaš... dugo sam bijo u vojsci i falilo mi je... Želijo sam te zadovoljit, a ovako sam zadovoljijo sam sebe... Neugodno mi je... Bolje da sam izdrko...


Lepa je šutila, ništa nije govorila samo je držala moju glavu na njenim golim grudima provlačeći mi prste kroz kosu.

Bilo mi je lijepo, predo sam se njenim zagrljajima i milovo joj picin brijegić.

- Sad se moram podaprat. Ako se neš ljutit.
- Podaperi se... – poljubim je u usne i maknem se iz njenog zagrljaja.


Ošla je van i donjela lavor sa čistom vodom i onako se gola raskrečila nad njim i počela prat picu. To me je ponovo uzbudilo pa sam je ponovo uzeo. Ovaj put je bilo duže.

- Oš se oprat u lavoru? – rekla mi je nakon svega.
- Ma neću!
- Ni umit?
- Ma neeeećuuu... oću da imam svaki tvoj miris na bilo kojem dijelu svoga tijela. Nikad se više neću prat...
- Onda. Ja bi morala leć i želim ti laku noć.
- Jel mogu ostati s tobom večeras i da zajedno spavamo?
- Nemoj. Moram ustat ujutro, a i imam znaš i sam zajebatog gazdu.


Nisam htijo više davit i inzistirat, pa sam je poljubijo u obraz i iskočijo kroz prozor. Zadovoljno sam krenijo niz ulicu. To mi je trebalo! Komentiro sam onako sam za sebe dok sam po džepovima pokušavo pronać cigarete i „Ronson“ upaljač kako bi zapalijo. Nisam mogo pronać ni upaljač ni cigarete. Počo sam se džepat. Nije bilo ni novčanika., a u njemu mi je i osobna.

Vratijo sam se kod Lepe. Na kući su svjetla bila ugašena. Počo sam kuckat na prozor i dozivat: - Lepa...Lepa...

Napokon su se upalila svijetla.
- Lepa, da nisam kotebe možda izgubijo novčanik i cigarete.
- Ne znam. Odo vidit. – kaže Lepa i vrati se nakon pet minuta.
- Nema ništa!
- Pogledaj još jednom! Znaš, jebeš cigare, novčanik i upaljač, daj mi bar osobnu da ne moram vadit novu. – zavapim.
- Ma dala bi ti, al nemam stvarno! Ko zna di si izgubijo. Aj sad idi i vidimo se.
- Vidimo se... - odgovorim zbunjeno i nastavim niz ulicu.

Znao sam da je to oproštaj i da više nikad neću vidit Lepu, al osjećaj sreće i zadovoljstva nije silazijo sa mog lica dok sam išo kući. Počo sam skakat od sreće po lokvama vode i pjevati: „Sigining in d rejn“. Život se ponovo vratijo u mene. Još da mi je bila samo cigareta da duboko uvučem dim u pluća i niko sretniji od mene. Nije me bilo briga, a kod kuće sam našo „Kent“ od druga Starog koji ga je skrivo u noćnom ormariću.
Zapalijo sam cigaretu i otrčo u vece na pišanje.

- Pišanje poslije jebačine, to je za momčine! – komentiro sam onako sam za sebe dok sam ga vadijo.

I onda sam ugledo i krvavu kitu... krvave gaće...

Nisam se mogo sjetit odakle mi. I onda sam se sjetijo.. .Lepa!... Lepa je rekla da ima mengu... a ja sam je jebo.

Brzo sam se pogledo u ogledalo... Lice mi je bilo krvavo koda sam Drakula! Povraćo sam ko stoka. Brzo sam skinijo odjeću sa sebe, pustijo vodu i zaronijo u kadu... Prao sam se koda skidam kožu sa sebe... Želijo sam zaboraviti u tom trenutku i Lepu… i sebe... i to što mi se dogodilo...



.
Lepu sam ponovo sreo 1993. godine. Slučajno sam prolazijo tim putom.Živjela je na vinkovačkoj stanici u vagonima koji nigdje ne putuju na slijepom kolosjeku. Bili su to vagoni u kojem su živjeli prognanici od posljednjeg rata. Bila je puno starija i sretnija. Držala je za ruku nekog jadnika, valjda prognanika...Pogledi su nam se sreli na kratko... Želijo sam joj reći hvala, ali Lepa je skrenila pogled i uhvatila muškarca svog života za ruku i uputili su se na branje kopriva. Lepa ni onda ni sada nije imala ništa od života, a opet sad je bar imala muškarca koji ju je volijo. To joj je bilo dovoljno.

Više je nikad nisam vidijo, a htijo sam joj samo reći: HVALA TI!
I to sad činim nakon 25 godina.




*Posvećeno svim ženama sumljivog morala koje su nas jadnike učinile da se osjećamo ko pravi muškarci.

ZonaO'Zona


Cinque stagioni


Njezine oči nisu plave, ali je plava posteljina u koju je zaronila nos. Ruke su joj čvrsto stisnute uz tijelo. To je njegov stan, njegov krevet, prostor, ali ona nije njegova. I neće biti. Dalje od njezine kože se ne može. On je grli je, diše joj u vrat. Točnije, teško diše i pri tome toplim zrakom pokušava nadražiti osjetljivu točku na mjestu gdje prestaje rasti kosa, a linija vrata se spušta prema leđima. Kako prozirno.

- Treba mi nježnost. Treba mi bliskost. Samo da me zagrliš i stisneš se uz mene. Ništa više. - šapuće joj na uho.

„Treba ti ona stvar“, najradije bi mu odbrusila. „Kakva bliskost, kakvi bakrači? Zašto jednostavno ne priznaš, digao ti se i diže se već danima, a ti ga nisi imao u što umočiti. Nećeš ni danas, ni u mene. Nećeš zato što to ne želim. Ne želim ni željeti jer znam što prodaješ pod nježnost. A ne želim ni zato što sam od jutros u istim gaćicama, slijepljena od znoja. Vonjam resko, sigurna sam. Ne da mi se“.

- Jebote, pa nismo djeca! – kaže joj.

- Nismo. Djeca ne piju kavu, a mi smo baš zbog toga došli kod tebe, čini mi se – odgovara mu, iako je sama sebi smiješna. Zna ona da kava uglavnom nije samo kava.

***

Njegove su oči plave, a posteljinu je jutros mijenjao samo zbog nje. Tri mjeseca samuje u svom novom domu, sasvim nepoznatom gradu i zaista mu treba žena. Možda čak ne toliko zbog seksa, koliko zbog osjećaja da je živ. Ponovno živ. Umoran je lova, taktika snubljenja, svih verzija svojih i tuđih „životnih“ priča. Hotelskih soba. Napokon ima dom i u tom domu ženu, a ova sada leži pored njega, potrbuške, kao sasječena breza; i nije mu jasno kakve bijesne gliste izvodi stišćući se u sebe, ne dopuštajući čak niti jedan jedini poljubac.

Dok su se vozili gradom on joj je pričao o svojim ženama i nekoj Ukrajinki. O ljubavi koju su imali prije sto godina. Velikoj, kakva se ne zaboravlja. Onoj u kojoj se ljubavnici isprepletu udovima, srastu jedno s drugim, ne raspoznaju u toj sljubljenosti tko je tko. Ne kupaju se, ne jedu, ne piju jer za to nemaju vremena. Možda bi ona i znala kakva je to točno ljubav, da nije spomenuo neki ljubičasti gel koji je navodno plutao svuda oko njih. Po zraku, stropu, zidovima male hotelske sobe, u kojoj bi neprekidno vodili ljubav tih nekoliko dana njegovog službenog posjeta Ukrajini. Njoj se više činilo da je soba mirisala po znoju, pičkici, spermi… jebanju, ali suzdržala se da mu to ne kaže. Barem ne tako grubo. Doduše, on priznaje da takav gel više nikada nije vidio. Ni sa jednom od žena koje je ljubio (a ljubio ih je), pa mu s ove distance nije sasvim čisto je li gela uopće bilo ili mu se sve samo pričinjalo.

- Jednom je moj bivši bjesomučno jurio preko granice, punih 200 kilometara, samo zato što sam mu poslala poruku da mi se dira. Žurio je da to obavimo skupa. Kad sam čula topot njegovih koraka na stubištu, poslala sam mu SMS da sam to učinila sama, jer više nisam mogla izdržati. – ona prekida njegovu priču o gelu.

Želudac mu se zgrči. Zašto pričaju o tome, pita se. Zašto mu ona stalno nabija na nos kakve je igrice igrala, o čemu je pričala dok su drugi ljubavnici dahtali nad njezinim tijelom? Ljute ga crtice o tuđim nabildanim i dlakavim tijelima, ljubavnim pozama, muškom opsjednutošću njezinom stražnjicom. Ne želi misliti o tome da je jednom od njih obećala plesati oko štange.

- Dosta! – dreknuo bi iz sveg glasa, ali odustaje jer ona je već započela novu priču.

- Imala sam ljubavnika koji je od mene stalno tražio da mu pričam o svojim tabuima. Mučio me je time. Kad mi je bilo najljepše poremetio bi me i poslao mi orgazam u tri vražje matere, ispitujući me o tome što još nisam probala, a silno bih htjela. Ovo ili ono.. Pa onda još i još… Kad mi je dosadilo, rekla sam mu kako izgaram od jedne želje. Jedne jedine. „Ok“, rekla sam mu. „Želim te gledati kako si četveronoške, dok te guzi drugi muškarac“.

Više nikada nije postavljao pitanja u sred seksa.A ja sam stvarno imala jednu jedinu želju. Tako običnu. Maštala sam o tome da me pojebe bez puno riječi. Da me pri ulasku u sobu čvrsto primi i položi na stol. Zadigne mi suknjicu i strastveno uzme, ne petljajući puno po meni. Zabije se u mene i jebe me, jebe… I ja jebem njega. Pri tome sam zamišljala kako ispod suknje nemam ništa osim samostojećih mrežastih čarapa.

- I?

- I ništa! kupila sam samostojeće mrežaste čarape, stala pred ogledalo, navukla jednu na svoju nogu i potom ga zvala na posao, sva uplakana. Nisam mogla doći do glasa od suza. Ridala sam mu u slušalicu kako me je guma na čipki stegnula oko bedra i iznad nje se spustila „sarmica“ od moga mesa. Bijelo, mekano bedro koje se prelilo iznad čarape, a koja je trebala izgledati tako sexy. Sve je trebalo biti tako sexy…

- Što ti je on rekao?

- Da sam luda. Da će doći za pola sata i izjebati me u sve rupe za koje znam, pa čak i u one za koje nisam sigurna da postoje. Na kraju se ispostavilo da me je najviše jebao u zdrav mozak. Svakodnevno. Višekratno. Svršavala sam serijski. Kad smo prekinuli sanjala sam ga. Bio je gol, debeo i dlakav. Na sebi je imao crne mrežaste najlon čarape. Tako mi je bilo lakše.

- Dođi. Legni pored mene. – kaže joj i zagrli je čvrsto.

***

Njoj se čini da su njegove oči sve više plave. Drečavije su od posteljine na kojoj leže. Toliko bolno plave da ih ne može gledati. Zato zažmiri i pusti ga da je ljubi.

Dodiruje je usnicama. Ljubi prste, dlanove, zapešća. Klizi niz njezinu ruke. Pomisli kako je pravi trenutak da mu se prepusti. Osjeti ga na trbuhu, listovima, stopalu. I nazad. Vlažna je. Priroda je čudo i ne da joj da spava. Živa je.

Pušta ga još dalje. Još niže. Da je svuče i položi jezik na njezinu pubičnu kost, preponu, pičkicu. Osjeti ga kako to radi nježno, polako. Dodiruje je tek vrhom jezika. Sve je na rubu. Presporo. I nju počinje hvatati nervoza. Želi sve to, ali žešće, grublje, silnije. Da jezik zarine duboko. Da prstima jedne ruke prodire u vreli otvor njezine pičke, a drugom rukom prebire po bradavici dojke. Da je stisne, pa otpusti, pa stisne… Postaje sve više nervozna.

- Daj, daj… - kaže mu – Stisni me. Zagrizi. Gurni mi prst. Dva. Jače.
Ziba se zdjelicom prema njemu, izvija, stenje. Sve dok on ne podigne glavu i za njom ne povuče topli jezik koji je maloprije titrao po njezinom klitorisu.

- Što je bilo? – pita ga zbunjeno.

- Ne mogu. Jebi me, ali ne mogu ovako. Osjećam se kao da smo zamijenili uloge. Ja sam Ti. Ti si Ja. Ne zna se tko je tu muško, a tko žensko. Tko je lovljen, a tko lovi! Osjećam da žanjem ono što sam godinama sijao.

- Opusti se. Daj da te ljubim – kaže mu, pa se spusti lagano prema njegovom sad već smekšalom udu. – Da te ljubimmm…

***

Oboje se već danima prave kao se nije ništa dogodilo. Zapravo, stvarno se nije ništa dogodilo. Čak ni kad su joj usta bila puna njegovog mekušastog uda. Mislio je da je smak svijeta, ali mu je ona rekla da želi sve ispočetka.

- Bok.
- Bok.

Šetnica je duga 6 km i 470 m. Ima 16 neoštećenih klupa. Kava je najbolja u kafiću pored kina. U kinu je sve manje dobrih filmova. Oboje vole kokice. Njegove špagete su bolje. Ona se lijepo smije. Nitko prije njih ne postoji. Čak ni ljubičasti gel.

Vodili su ljubav više puta, ali oboje o tome šute. Ne pričaju da nagih tijela, u toj zajedničkoj igri, ipak nisu uspjeli prepoznati vlastitog sebe. Negdje su nestali. Zašto to više nisu oni, divlji i strastveni ljubavnici, oni koji su ljubili druge, divljali; pod čijim su se kretnjama nepovratno ugibali madraci, ne znaju. Zbunjeni su. A čini im se da im je stalo jedno do drugog.

Ni da je sijeku ona mu ne bi priznala da ju je strah što se on pogubi čim uđe u nju. Primjećuje da mu disanje postaje nekontrolirano, lice se napregne do bolnog grča, a onda počne stenjati nekako sipljivo. Onako obrijane glave, podsjeti je na kornjaču iz nekog glupog video-klipa. Životinjica u navali na svoju flegmatičnu partnericu.

Još više umiri svoju zdjelicu, ali ni to mu ne pomaže da odgodi izlijevanje. Mic. Mic. I gotovo je.

- Starim.

- Ostarjeli smo. – kaže ona.

***

Dok leži potrbuške, naga, znojna i raspuštene kose, on je ljubi točno na mjestu gdje ova prestaje rasti, a počinje tanka linija vrata. Ona se smješka. Uvjerena je da to tako uzbudljivo i nježno nije radio ni jednoj prije nje.

Jučer se zagledala ravno u njegove oči. Učinila joj se topla ta plava dubina. Uronila je u nju svom silom. Raširila ruke i noge i tako, opuštenih bedara, podala se valovima.

Još osjeti njegove ruke na bokovima i slatko pulsiranje u utrobi. Dok joj slatki umor bridi tijelom, kap znoja s njegovog obraza klizi njezinim ramenom.

Ona odgađa trenutak kada će podići glavu i ponovno se zagledati u njegove oči jer možda će zaključiti da je nema, da se istopila, da je gel. Da je soba puna nje, raspomamljene od ljubavi. A tvrdila je da se više nikada neće dati.

Njemu pada kamen sa srca.

- A u pičku materinu. Dobro je. Živ sam. – mrmlja sebi u bradu.



Zbilja se bio gadno uplašio.

bilješke uzaludnog hroničara




Pod uličnim svjetlom



Upoznala nas je zajednička prijateljica.
Ti slobodna, razvedena, a ja u nekakvom braku.
Oboje smo na svoj način bili usamljeni i imali potrebu za toplinom i bliskošću.
Išli smo u kafiće na obali rijeke. Popili smo mnogo zajedničkih kafa.
Vodio sam te u kino. Nemam pojma šta smo gledali, film uopšte nije bio važan.
Ugnijezdila bi se u mom zagrljaju dok su ti oči sjale u mraku kino dvorane.
Zvala si me u svoj skromni dom da isprobam tvoje kulinasko umijeće.
Dobra si domaćica.

Djeca su ti u školi.
Sami smo.
Iz tebe izbija dugo potiskivana želja. Pomalo nespretno otkopčavaš dugmiće mojih hlača i tražiš moj ponos.
Izvlačiš ga i vješto ga uzimaš u usta.
Bože, šta mi to radiš. Izgleda da u nekim trenucima svi postajemo religiozni.
Kakvo pušenje, jedno od boljih u mojoj skromnoj jebačkoj karijeri.
I ti želiš svoj dio zadovoljstva.
Vodiš me u sobu.
Stan je nisko pa ne palimo svjetlo.
Nabrzinu skidaš trenerku. Pod uličnim svjetlom nazirem konture tvog dobro očuvanog tijela. Kroz oskudan žbunić tražim tvoj klit i počinjem da ga milujem kružnim pokretima. Penjem se na tebe i prodirem u tvoju vlažnu unutrašnjost.
Svaki put kad ti ga zabijem ti tiho vrisneš. Govoriš mi da sam dobar a ja, ne znam šta bih sa sobom od sreće. Nisam izdržao baš dugo. Prosuo sam se po tvom stomaku. Brišemo se papirnim maramicama. Ležimo pripijeni jedno uz drugo još neko vrijeme. Odlazim u kupatilo i pod tušem spiram tragove preljube.

Izlazim u hladno januarsko veče, a na licu mi osmijeh od uha do uha.
Naša prva jebačina.

Pametovanje



LJUBITELJI OPERE



Edvard je ušao u kuću gurajući ispred sebe dva velika kofera. Vratio se poslije šest mjeseci provedenih na službenom putovanju po Americi. Udahnuo je poznati miris svog doma. Nježno dodirnu lijepu figuricu slona, donesenu sa bračnog putovanja po Indiji.

"Dijana, stigao sam", pozvao je ženu. No niko mu nije odgovorio, pa odluči da svoju suprugu potraži u njihovoj prostranoj kući. Sobe su bile prazne, ali čuo se šum vode iz kupaonice.

"Ah, pod tušem je", nasmija se Edvard, sjećajući se njihovih malih igrica koje su tako voljeli izvoditi zajedno u ovom istom kupatilu. Odluči da se našali sa svojom ženom. Tiho se ušunja u kupatilo i privuče kadi skrivenoj zavjesom za tuširanje. Provuče ruku i štipnu jedro, vlažno tijelo. Žena vrisnu od straha i iznenađenja, provirujući preplašeno iza zavjese. No iznenađenje je tek uslijedilo. Edvard ugleda nepoznatu djevojku, mokru i potpuno golu. Zbunjeno se poče povlačiti izvinjavajući se, ali ipak stiže primjetiti da je djevojka prelijepo građena.

"Ko je sad ovo? Dijana mi nije rekla da imamo goste u kući. Baš sam se provalio. A, mala je zgodna. Kakvo lijepo stvorenjce."

Iz misli ga trže otvaranje ulaznih vrata - njegova žena je ulazila.

"Oh, dragi moj izvini što te nisam dočekala u kući išla sam još neke sitnice kupiti za našu svečanu večeru", zabrza bacajući mu se u zagrljaj. Njegova ženica, vjerna čuvarica doma, koja ga dočekuje i ispraća već petnaest godina sa njegovih vječnih službenih putovanja. Kako vrijeme brzo leti! Nekako nije ni primjetio, u stalnoj trci između svojih odlazaka i dolazaka, da je njegova ljepotica, mlada i svježa, već postala sredovječna dama, sa sitnom lepezom bora oko očiju i nekoliko kilograma viška. Valjda je i sam takav, nije o tome prije razmišljao. Zapravo ono mlado tijelo koje je maloprije zabunom štipnuo nametnulo mu je ovo poređenje.

"Dijana, ko je to u našem kupatilu, čuo sam šum vode, pa sam mislio da si ti unutra?", upita, namjerno izostavljajući detalje susreta sa djevojkom u kadi.

"Ah, dragi moj, nisam ti to rekla kada smo zadnji put razgovarali, od prije tri dana počela je kod nas raditi nova kućna pomoćnica. Naša stara, dobra Ana se vratila na selo i preporučila mi za svoju zamjenu sestričnu Mimu. Ali, dragi", zabrza Dijana, primjetivši pokret negodovanja koji njen muž načini na njene riječi. "Mima je mlada, ali dobra je domaćica. Vjeruj mi, bit ćeš sasvim zadovoljan njenim radom."

"Da, već sam prezadovoljan njenim izgledom", pomisli Edvard, a glasno reče" Dobro draga moja, prihvatam sve tvoje argumente, na kraju krajeva ti ćeš sa njom najviše kontaktirati", pa nastavi u mislima: "A, Boga mi i ja ću, samo ako mi se pruži zgodna prilika. Ona 'Gola Maja' iz kupatila bila bi lijepo osvježenje u krevetu."

Život u troje tekao je na izgled mirno, uobičajeno, ali samo naivna Dijana nije primjećivala kakva se drama od pogleda i tajnih pokreta, govora tijela i sitnih dodira događa između njenog muža i lijepe kućne pomoćnice. Ta mala, nije bila samo spretna domaćica i izvrsna kuharica, nego je posjedovala takvu ženstvenost i erotsku privlačnost koja se rijetko nalazi. Punačko tijelo, sa naglašenim ženskim oblinama, bilo je stvoreno za pružanje i primanje užitka. Edvardovom iskusnom oku to nije moglo promaći. Kad god je bio u prilici, nalazio je načina da Mimi pokaže svoje simpatije i diskretno joj da do znanja da bi rado iskušao njeno umjeće u ljubavi. Djevojka je to sasvim dobro primjećivala i koristila svaki trenutak da zgodnog gazdu počasti slučajnim dodirom svojih čvrstih, krupnih grudi, da ga kao slučajno poškaklji svojom bujnom crnom kosom, da im se prsti dodirnu dok mu dodaje neku stvarčicu. Kao slučajno bi ostavila odškrinuta vrata svoje sobe kada se presvlaačila za spavanje ili bi iz kupaonice izlazila ogrnuta samo dugačkim peškirom, namještenim da njeno golo, oblo rame i najveći dio bujnih dojki budu dostupni njegovom požudnom pogledu. Ta mala je uistinu znala kako će i bez dodira uzbuditi muškarca. Dijana je bila prijatno iznenađena strašću koju je njen muž pokazivao u posljednje vrijeme u krevetu. Na sreću nije bila svjesna da je uzrok toj pozitivnoj promjeni njena mlada kućna pomoćnica.

"Edvarde, mili moj", Dijana uzbuđeno dozva svog muža, ulazeći u kuću. "Da samo znaš kako sam se sada obradovala - prijateljica Alma me pozvala da u subotu idemo zajedno u Operu! Zamisli, za otvaranje ovogodišnje sezone odabrana je 'Karmen'. Ali, dragi moj ja te i ne pitam želiš li ići sa mnom. Možda si promijenio mišljenje o operi?"

"Nisam, ne brini. Samo ti idi i uživaj, znaš da smo to već odavno riješili. Ja tebe ne silim da ideš na sportske priredbe, a ti mene u Operu. Shvatam tvoju ljubav prema umjetnosti, ali ja definitivno nemam takve afinitete." Dok je Dijana uzbuđeno nastavljala pričati o predstavi i učesnicima, Edvard je utonuo u misli.

"Hm, operska predstva taje 2-3 sata, pa ako se tu uračuna pola sata ranije njen izlazak iz kuće, pa pola sata za povratak, možda i neko pićence nakon predstave sa prijateljicama, ja bih mogao biti čak cijela četiri sata sam u kući sa zanosnom ljepoticom koja mi je već dala sve znake da me želi isto koliko i ja nju. Da, to subotnje veče bi moglo zaista biti zabavno. Kad bolje razmislim opera i nije tako loša kao što sam uvijek mislio."

"Edvarde, dragi, molim te reci mi da se ne ljutiš što idem", moljakala je Dijana, već dotjerana i našminkana za izlazak.

"Idi draga moja i ne brini za mene. Ja ću biti sretan kada znam da ti uživaš", reče ispraćajući je na vratima.

Kada se vratio u salon, osjećao se ponovo kao momčić koji se upravo sprema za svoj prvi ljubavni doživljaj. Ta mala vještica, intenzivno ga je pripremala za večerašnji doživljaj i sada je morao uzbuđenje prigušiti velikom čašom viskija. Sjedio je u polumraku sobe i osluškivao njene mačje korake. Pripremala je večeru za njega. Mekano se kretala od sobe, do kuhinje, pa u trpezariju, sve vrijeme svjesna njegovih pogleda i zgusnute atmosfere iščekivanja koja je zavladala u kući.

"Večera je postavljena gospodine Edvard, možete preći u trpezariju".

Ustao je polako, iako nije imao osjećaja gladi, ali je prihvatio njenu igru. Dok je sjedio za majstorski postavljenim stolom, ona je nečujno donosila pladnjeve sa njegovim omiljenim jelima. Svaki put kada ga je posluživala, njeni kao slučajni dodiri su bili sve vreliji i određeniji, a njene grudi sve izloženije pogledu. Osjećao je njen vreo dah na svom potiljku dok je služila ukusne specijalitete. Poslušno, kao dječačić, Edvard je probao od svih jela koja mu je nudila, hraneći ga svojom rukom. Večera se počela pretvarati u prefinjenu erotsku predigru, a njegovo uzbuđenje je svakog trena bilo sve veće. Nije se usprotivila kada ju je zagrlio oko tankog struka, odvezujući njenu bijelu keceljicu koja je bila nedovoljan pokrivač za jedre butine. Polako je milovao unutrašnju stranu njenih dugih nogu krčeći put do sićušnih gaćica. Ona ga je grlila oko vrata, snažno pritiščući svojim grudima njegova prsa. Kroz tanku tkaninu bluze osjećao je nabrekle bradavice. Nije nosila grudnjak. Potražio je njene usne dok je polako otkopčavao dugmad na bluzi. Oslobodio je njeno vrelo tijelo i zadnje prepreke, pa je onda malo odmakao da je dobro osmotri. Večernje sjene davale su dodatnu uzbudljivost njenom prelijepom tijelu. Želio je da uživa u njemu na sve načine, pogledom, dodirom, milovanjem. Ona je bila spremna da mu se preda. Ljubio je njene grudi, dok mu je ona sjedala u krilo obujmivši ga svojim dugim nogama. Osjećaj napetosti u preponama bio je neizdrživ. Ljubila ga je i grickala po vratu, otkopčavajući mu hlače i košulju, već po malo nestrpljiva. Na radiu u dnevnoj sobi tekao je direktan prijenos iz Opere. Upravo je Karmen pjevala svoju proslavljenu ariju: L` amur, l `amur....

Oslobođeni odjeće koja je neuredno pala na pod trpezarije, dvoje ljubavnika su se našli na prostranom kauču u dnevnoj sobi. Edvard je bio svjestan vreline tijela ispod sebe, njegove jedrine i mladosti, pohote i nježnosti u isto vrijeme. Ova mala je istinski predstavnik ženskog roda. Odgovarala je onom starinskom klišeu "prave" žene, domaćice, ljubavnice, zavodnice, potpuno predate svom muškarcu. Sebe je smatrao suvremenim muškarcem i uvijek je branio stavove da žena mora biti prije svega ostvarena u svojim poslovima, a prihvatao je da domaćinstvo vode plaćene žene. Ljubeći ovo malo lijepo, strasno svorenje, postalo mu je jasno da nije ni malo drugačijeg mišljenja nego li je to bio njegov otac ili djed. Žena je stvorena da bude ljubavnica prije svega, vječna podrška svom mužu, domaćica, kuharica, majka. Ovaj mladi stvor mogao bi imati čopor djece. Njegova Dijana ih nije željela, nisu joj se uklapali u karijeru. Dok je tražio put do vreline međunožja male kućne pomoćnice, znao je da to nije samo običan seks, to je bio momenat u kome je drastično promijenio koncepciju života. Bilo bi lijepo uvijek imati ovo strasno stvorenje kraj sebe. Oh, ona ga je tako lijepo obujmila, uvukla u svoju dubinu i beskrajnu vrelinu. Njeni pokreti uznose ga do neba, osjeća da je već skoro na vrhuncu. Kako ona to radi dobro! Prirodno, ženstveno sva mekana, podatna, sa istinskom željom da ga zadovolji u svakom trenutku. To nije bio seks dvoje individualaca, oni su bili jedno, stopljeni, pretočeni u jedno biće, jedan živac, i jednu želju, zadovoljstvo i potpuna ispunjenost. Znao je da nakon ove večeri ništa neće biti isto.

Na radiju je svirala dramatična završnica "Karmen". Pljesak zadovoljne publike nadjačao je krik strasti koji se izvio iz grla njegove male ljubavnice.






"Dijana draga, imam iznenađenje za tebe"- sav razdragan Edvard je ušao u kuću krijući jednu kovertu iza leđa. Njegova žena upitno podiže pogled sa svojih proračuna na kojima je radila.

"Pogledaj, to je komplet karata za cijelu opersku i pozorišnu sezonu."

"Oh, dragi moj kako si ti pažljiv muž, nisi mi mogao ljepši poklon dati!" sa suzama u očima od ganutosti Dijana je poljubila Edvarda.

Opera zaista može učiniti ljude sretnima.

crazy, confused, normal



MASKE


Tu večer stavili smo maske... Moj suprug i ja...
Tu večer poželjeli smo biti netko Drugi...
Poželjeli smo biti opet Mladi... Slobodni...
Hrabri...
Pa smo se odazvali...
Onako znatiželje radi...
Pozivu...
„Možete samo gledati“
Rekli su nam....
Došli smo... Nesigurni... Prestrašeni...
Uzbuđeni...
Stan je bio luksuzan... Društvo probrano...
Većinom ljudi poput nas... Dobrostojeći...
U žrvnju života... Traže uzbuđenje...
Prišao mi je tada... Čovjek... Muškarac...
Mišićav...Dubokog glasa...Govorio je... Pokušala sam
mu vidjeti oči... Zašto baš oči pomislila sam...? Nisam ovdje zbog očiju...
Uhvatio me za ruku... Pogledala sam prema suprugu...
Nije ga više bilo...
„Ne brini“, rekao mi je Čovjek...Doveo me do velikih jastuka... Oko nas parovi...
Razgovaraju...Vode ljubav... Čini se nadrealno...
Dodirnuo mi je bradavicu... Leptirasto… Baš kako volim... Osjetila sam toplinu na najtoplijem mjestu...
Opila me atmosfera... Osjećaj slobode... Nestanak okova... Prepustila sam se...
Dugo mi je dirao bradavice... Zatvorila sam oči... Pa otvorila...


Preko Čovjekovog ramena ugledah supruga...
Sa drugom Ženom... U magli strasnih osjećaja... Moje uzbuđenje se pojačalo...
Čovjek mi je polako razmaknuo noge... Jezikom je pronašao moje Središte...
Dah mi je bio ubrzan i kratak... Lizao me i leptirasto mi dirao bradavice... Istovremeno...
Štipaj me... Prošaputala sam...
Osjetila sam stezanje... Vlagu... Osjetio je da je kraj blizu...
Polako mi je umetnuo prst i ritmički ga pomicao... Grč... Olakšanje...
Otvaram oči...
Suprug... Čeka me...
Hvala... Rekla sam Čovjeku...
Otišli smo...
Suprug i ja...
Da li smo sada zaista Slobodni...?

Marchelina



Erotcka



- Slušaj, izludit ću – žalila san se momen najboljem prijateju.

- Koji ti je sad đava, šta si se uzgrintala? - lino je odgovorija zavaljen na stolici i cideći pivu.

- Ma, ima taj neki natječaj, znaš. Za najboju erotcku priču. Ja bi tila ka sudjelovat, ali uopće neman inspiracije! Ništa mi erotcko ne pada na pamet! Ma ništa! Niti e od erotike!

- Aj ne zafrkaji, bar ti moš uvik laprdat – odgovorija mi je spokojno.

- Je, mogu. Ali ja uvik laprdan na temelju stvarnih događaja, e! Nešto se stvarno dogodi, onda mene pukne inspiracija, pa malo nadodan, malo oduzmen, malo izmišan, promućkan, i eto priče! A kako ću pisat o erotiki kad ima vlaška godina da se nisan... da nisan... Ovaj, razumiš?

- Nisi se seksala ima vlaška godina? Pa dobro, šta, za to postoje prijateji. Ako je za umjetnost, uvik san spreman pomoć.

- To ti oćeš reć da bi me opalija nebil' ja dobila inspiraciju?

- Pa e. Sve za književnost.

- Dobro jesil' ti normalan, a?

- Možda nisan. Al' nisi bome ni ti, s obziron otkad nisi onu stvar vidila.

- Oš da ti prilipin dvi priko uva?

- Daj, ajde, ne juti se odma. Samo san tija pomoć. Eto tako je to, učini dobro, izij govno. Pa izmisli, bogati, izmisli nešto! Bar je o onin stvarima lako pisat!

- Lako? Lako je moj kurac!

- Eto vidiš, već imaš glavni subjekt. Sad okolo njega samo tribaš razvit radnju. Po sićanju, jel'.

- Ne sićan se ja ničega.

- E, znan, ki svaka poštena žena. Ali isprid mene se ne moraš pravit, ionako se nećemo nikad ženit.

- Aj kvragu - odvratin mu uvriđeno – Kakvu radnju more čovik razvit okolo te stvari? To je uvik isto! Gori-doli-livo-desno, doli-gori-desno-livo, i gotovo.

- Ajme meni, i ti si neki pisac?! Ne virujen da ti je baš uvik bilo isto! Evo, jel' se moš sitit... jel' ti bar jeanput bilo ono nekako...drugačije, posebno? Nešto šta nije bila čista klasika, razumiš? Naprimjer, na nekom neobičnom mistu?

-Pa... šta ja znan. Je, jedanput je bilo skroz drugačije. U autu smo bili.

- Eto! U autu! To je skroz zanimjivo! To je sigurno ostavilo neki dublji trag u tvom sićanju, a?

- Pa je, ostavilo mi je dosta tragova. Imala san friževe po cilim leđima od mjenjača, i modrice po koliniman,a da ne govorin da me sutradan ukočilo skroz gori od vrata pa do nožnih prstiju! Bilo mi je teže nego našoj Jac.., ovaj, premijerki nikidan kad se zaglavila u liftu!

- To kako te ukočilo, to izbaci. I Jadru isto izbaci, jebenti pulitiku!

- Da izbacin Jadru iz lifta?

- Ne, nego iz auta!

- Ol' se premijerka bila zaglavila i u autu?! Čoviče, viš ti to, a mediji ni riči od tomen! Ovo je zemlja u kojoj se kršu slobode medija! Triba se pobunit, dignit revoluciju! Triba...

- Ma umukni, jebente revolucijonarnu, i koncentriraj se na onu radnju koja je bitna za erotcku priču!! Evo, kako bi to meni naprimjer ispričala?

- Pa, kako, kako, evo vako: parkirali u mrčinu, malo se povatali, pa spustija ligen sic, uspeja se na mene, ja se malo opirala kašta i triba, onda poslin diplomatckih po ure popustila, on uletija, pa ćićili – mićili, utira ga, istira ga, pa tako priko nekoliko puta, pali nakratko unesvist oboje, saša sa mene, zapalili duvan, on pita jel' mi bilo lipo, ja rekla da je, kašta je i red, da se čovik ne uvridi, i čiča-miča gotova je priča.

- Ajme meni stebon! Nikad od tebe erotckog pisca! A di su ti pridjevi, a? Pridjevi ženska glavo, to je erotika! Tribaš opisat malo detaljnije sve to, i ukrasit! Aj reci, kako te je jubija? Kako se čovik jubi? A?

- O, jubi se za popizdit, šta je, je.
- Jubi se za popizdit? Jel' ti to cili pridjev ili ima još?? Tribaš sve to nakitit! Tribaš reć da su mu usta bila naprimjer sočna, i stractvena, da su mu prsti nestrpjivo otkopčali tvoju košulju, pa ti je rastrga ređipet, uf, to bi te užgalo, a?

- Dašta bi me nego užgalo! Prokinila bi ga šakon! Jel' ti znaš kol'ko danas košta jedan dobar ređipet?

- Ne prikidaj me! Di san sta? E, pa ti je jubija bradavice, i sisa ih, i licka, i kružija jezikon oko njih, onda su ti se bradavice stvrdnile, nabubrile, pa ti je zavuka ruku u međunožje, pa gurnija prst, pa dva prsta, pa tri prsta, pa četr...

- Alo! Aloooo!?! – prikinila san ga pristravljeno – Zanija se ti malo, a?

- A jesan malo, skužaj. Takav san kad me pisana rič zanese. Di san sta? E! Pa si ti bila cila vlažna od onih kako se reče... sokova, a njemu je batina bila kruta...

- Batina? Slušaj, da meni neko izvadi nekakvu batinu ja bi ga opizdila nogon u bubrige pa bi zapantija kad je iša pritit ženi!

- Tuko! Batina ti je u erotiki rič za onu stvar! I ne prikidaj me! Daklem, onda ubaciš ona prodiranja, jer u takvim pričama ti uvik idu ta prodiranja, pa su van se tila spojila, pa.... Šta me gledaš tako? Dobar san, a? Priznaj da nisi očekivala da san vaki majstor?

- Bogami...

- Eto. Sad u tu tvoju priču ubaciš sve ovo, i smisliš dobar naslov, i imaš sve šta triba! U naslovu tribaš nekako dat do znanja da si recimo naišla na vrsnog ljubavnika! Jesil' dobila inspiraciju za naslov?

- Jesan.

- Super! I šta ćeš stavit?

- Batina je iz Raja izašla!!!

- Ne valja! Pa neš' pisat odgojno obrazovni esej! Nije ti ovo priča za dicu!

- Jel' bogati?? Da nije batine, neb' bilo ni dice!

- Ne-va-lja, reka san! Naslov triba isto bit erotcki! Tribaš izdvojit neki posebni momenat, naprimjer neku pozu, ka naprimjer šezdezdevet ili... šta ja znan, tribaš dat do znanja u kojon pozi si najviše guštala!

- Nisan luda prid cilin pučanstvon priznavat take stvari! A šta da mi mater slučajno pročita priču, a? Neb' je smila više u oči pogledat o' srama!

- Aj, aj, ne vrdaj, aj lipo reci svome prijateju koju pozu najvoliš, ostaće među nama, svegami!

- Pa... najvolin kad mi ga muški metne...

-....e?

- ...kad mi ga metne... s...

- S?

- Ovaj...

- Gukni!

- Ne smin reć!

- Zašto, pobogu, ne smiš reć?!?

- Ne smin, popizdit će premijerka!!!!!!

Malo zabave


jedna mala plaža


Bližila se još jedna topla i vlažna večer, gledala je kako se sunce lagano kupa u moru i tone sve dublje i dublje. Odjednom se osjećala usamljeno, htjela je poljubac, zagrljaj dodir. Nije voljela osjećati se tako, pa je odlučila prošetati. Temperatura je bila prikladna za šetnju u kupaćem kostimu, iz kojeg se nije ni skidala od kada je došla u svoju vikendicu na moru, ali kulture radi, ogrnula se svojim pareom. Odlučila je japanke pustiti u kući i malo bosa šetati, tako se osjećala slobodnije, a i taj osjećaj pijeska pod nogama ju je ispunjavao zadovoljstvom. Plaže su bile prazne kao i svaki dan kada počne padat noć, tu i tamo neki entuzijasti, ali i oni su već na pola svoje stvari pospremili u velike torbe za plažu. A miris koji su kupači ostavljali za sobom dizao joj je želudac, sva ta krema za sunčanje, ostavljene kore od banana u kantama za smeće, KANTE ZA SMEĆE!!! Fuj… Htjela je otići malo dalje, na one plažice na kojima nema nikoga. Malo je svoja stopala nažuljala dok je došla do udaljenih, njoj najdražih plaža. Napokon je sjela. Nebo su već počele kititi točkice slabog sjaja. Legla je na još topao pijesak i mirno gledala zvijezde. Bilo joj je neobično da prvo gleda sunce, a malo kasnije te zvijezde slabog sjaja. Sve je bilo savršeno… Osim nje. Taj miris plaže kao da je još na njoj… Zrak je topao, more sigurno toplo, pa nije bilo ničega da je spriječi da se okupa. Skinula je pareo i približila se moru. Lagano je ulazila unutra, ipak nije bilo toliko toplo koliko je mislila, ruke je držala visoko iznad površine. Uvijek je razmišljala ako ih smoči da će joj biti hladnije. Napokon je skočila. Tek kada je zaronila, osjećala se potpuno slobodno, njene kretnje su bile lakše, duga smeđa kosa bila je svuda oko nje, njena preplanula put sva se naježila, no to je nije previše smetalo. Došla je nazad u plićak i tamo se nastavila brčkati. Bila je u potpunosti sama, samo ona i more. Napokon se osjećala čista od silnog brčkanja u moru, ali htjela je još. Pogledom je prošla oko sebe, da se uvjeri da je sama, sramežljivo je skinula gornji dio svog kupaćeg. Njene bujne grudi bile su slobodne, ništa ih nije više sputavalo… Zaplivale su. Sama u sebi se nasmijala, a onda je skinula i donji dio. Bio je to oslobađajući osjećaj. Višak krpica bacila je na plažu, svoje tijelo uronila je koliko je mogla pod morem i opustila se, opet je promatrala zvijezde. U svoj toj ekstazi uključila je svoju maštu, htjela je dodir, a nikog nije bilo. Ruke su joj počele prelaziti preko grudi, njene bradavice zadovoljno su ih „pozdravile“ i odmah se ukrutile. Zatvorenim očima, mogla je zamišljati bilo čije ruke na sebi… Naglo je čula nešto i okrenula se. Na plaži je sjedio mlađi muškarac. Bio je samo u bermudama a preko širokih ramena stavio je svoj ručnik. Zaprepastila se, još je bila pod dojmom svoje mašte i osjećala je toplinu među nogama, a muškarac je samo sjedio i gledao u njenu siluetu u moru. Mahnuo joj je, a ona je samo dodala:

- Ne misliš li da si malo nepristojan? - muškarac je samo šutio i gledao. Prekrila je rukama grudi i okrenula se na trbuh. Njeni guzovi lagano su izronili iz mora i pokazivali su linije njene savršene stražnjice. Nije se osjećala prestrašeno, iako je morala osjećati strah. Jednom rukom je prekrila grudi, drugom rukom frizuricu među nogama, i laganim korakom krenula prema plažici. Morala je paziti gdje će nogu staviti, ipak nije mogla tako dobro ravnotežu održavati s „vezanim“ rukama za svoje tijelo. Napokon je došla do svog mokrog kupaćeg, odmah ga je uzela u ruke i počela ga oblačiti, a muškarac je već bio u moru. Začuđeno je gledala gdje je nestao. Njegova mokra duga kosa, sijala je na mjesečini. Mirno je stajao u moru i nije skidao s nje pogled. Stavila je na sebe kupaće gaćice i sjela. Sada je ona htjela gledati siluete njegova tijela. Nije imao neko prekrasno tijelo, ali se vidjelo da drži do sebe, ravan trbuh, čvrste noge… Zagledala se u njega dok je izlazio iz mora. Tek je onda shvatila da je gol. Pogledala je do sebe i vidjela da je do njegova ručnika ostavio svoje bermude. Dok je izlazio, skupio je kosu i prebacio je na leđa. Lagano se približio njoj, taknuo joj rame jednom rukom i sjeo iza njenih leđa. Rukom je obljubio njen trbuh, a druga ruka krenula je od vrata prema dolje. Osjetila je napokon taj dodir, osjećala je njegovu ruku kako prelazi na njene grudi, igra se njima. Zabacila je glavu na njegovo rame, a on je odmah počeo ljubiti njen vrat. Nikad joj nije nešto pretjerano stalo do veličine muškarčeva aduta, ali ovaj put je na svojoj trtici osjetila pravi ADUT! Njegove ruke i dalje su prelazile preko grudi, svako malo bi se zaustavio na bradavici i pokazao joj mnogo pažnje igrajući se njome. Otrgnula je svoj vrat od njegovih usana i okrenula se prema njemu. Njegove smeđe oči, kao da su sjajile na mjesečini. Zagledala se u njegove usne i lagano je gricnula svoju gornju usnu, htjela je osjetiti njegove usne na svojima i snažno ga poljubila. Njihovi jezici počeli su svoju igru, a njegove ruke, nastavile su igru s njenim tijelom. Trnci su je prolazili dok se njegova ruka spuštala sve niže i niže. Rukom ga je lagano gurnula na žalo i dok je tako ležao počela ga obrađivati jezikom. Ljubila mu vrat, grudi, trbuh, svako malo izvukla je jezik i dobro mu ovlažila dio kože. Čula je njegovo tiho stenjanje, više je to bilo duboko disanje, ali bilo joj je važno da ga čuje, da ga zadovoljava. Kada se približila njegovom „ponosu“, počeo je glasnije stenjati, svijati noge. Taman je htjela staviti ga u usta, a on ju je zgrabio za glavu i naglo poljubio. Dok su se ljubili, uhvatio ju je u naručje, prebacio je na tlo i bez puno razmišljanja počeo joj lizati bradavice. Shvaćala je da je glasna kada je uzbuđena, pa ni ovaj put to nije skrivala, čim je osjetila njegov jezik na svojoj bradavica, duboko je zastenjala. Nije joj više bilo do predigre i igranja njenim tijelom, glavu mu je gurnula među noge, a jednom rukom se htjela uvjeriti da će tamo i ostati pa mu je laganim, ali uvjerljivim stiskom uhvatila kosu i držala ga dolje. Nije znala što je toplije, njeno međunožje ili njegov jezik, nije ju baš ni previše interesiralo, samo je htjela uživati. I tog lizanja joj je već bilo dosta, htjela ga je u sebi. „Uvjerljivom“ rukom, potegnula ga je prema sebi i jako raširila noge. Gledali su se, a ona je bila u silnom iščekivanju da ga osjeti u sebi. I napokon je počeo ulaziti, jako sporo. Dok je ulazio u nju, lagano joj je gurao jezik u usta, sisao joj usnu, grickao je. I napokon je došao do kraja, bio je duboko u njoj, a ona je kao da joj je lakše izdahnula, nasmijala se i pogledala ga ravno u oči. Nije mogla vjerovati što radi, ni ne poznaje toga čovjeka. Ali, osjećaj je bio tako jak, kao da ga poznaje već godinama, kao da zna što želi u seksu. Ali ovo nije bio samo seks, ovo je bila romantična večer. More je lagano zapljuskivalo plažicu okupanu u mjesečini, a jedan par uživao je u svoj prirodi oko njih, i u prirodi u njima. Svojim nogama opkolila je njegovo tijelo i namještala je svoje bokove da ga osjeti još dublje u sebi. Naglo je zastao s ulascima, izašao iz nje i legao na plažu. Odmah je znala što želi, i prije nego je sjela na njega, ipak ga je jednom morala imati u ustima. Pogledala ga je ravno u oči i nasmijala se s njegovim adutom u ustima. Obožavala je okus svog međunožja na muškarčevu penisu. Napokon se odvojila od njega, tek je tada shvatila da još ima gaćice na sebi, brzopotezno ih je skinula i sjela na njega. Ritmički se ljuljala na njemu, sve brže i brže, osjećala je „Happy end“ seksa, a kada je došao, počela je trzati svoje tijelo, nekontrolirano je bokove bacala naprijed-natrag. Sve je to bilo u tišini, samo su joj usta bila razjapljena u grču, oči su joj bile na silu zatvorene, ali nisu izražavale bol, već užitak koje ni jedna riječ nije mogla opisati, a kada je osjetila da su valovi i grčevi užitka prošli, napokon je ispustila glas… Glas olakšanja. Spustila je svoje tijelo na njegova prsa. Bila je uspuhana, umorna, bilo joj je toplo, pa je hladnokrvno odšetala do mora da se malo ohladi. Opet je legla u plićak, opet je gledala zvijezde. No, htjela se uvjeriti da je doista sama na plaži, i opet je pogledala oko sebe, nije nikoga bilo. Prste je izvukla iz svoje rupe u međunožju, tim prstima prošla preko bradavica i mirno ostala ležati u plićaku. Bili su sami. Ona i mašta.

Lud ud

črna rupa


de ža vu. jutros, u crnoj rupi, propadao sam i propadao, jebate, k crnome kontinuirano propadam, ali kao i točka na nekakvome beskonačnome crnim flomasterom ispisanome pravcu, nikako u crno propasti. taman da ću dotaknuti neki kraj, neko dno, šahtno, društveno, idejno, votever, kad ono opet propadanje. u crno. osjećam se glupo, jer ovo više nije ostvarenje pubertetskih crnostidnih snova. ovo je moj život. moja realnost, iliti farmerski rialiti šou.

no, što je tu je, kao i ogromna većina zanesenih, osuđen sam na vječno propadanje.

ne bih ni znao da sam propadao u crno, da danas nisam na internetu pročitao: "Prema studiji, ta je crna rupa četiri milijuna puta teža od našeg Sunca. 16-godišnja studija uspjela je dati najbolje empirijske dokaze kako super-masivne crne rupe u stvarnosti postoje", rekao je Reinhard Genzel, voditelj tima znanstvenika.

pas mater, što će s nama biti sutra? koji čekamo znak? vječna dilema, de ža vu il' smak?

p.s. ( zašto črna ? možda zbog: i cvrči, cvrči cvrčak na čvoru crne smrče, možda i ne... )

like it when you touch it


San ili java


U zgradu u koju sam neki dan uselila, uletjela sam kao da me juri vojska neprijatelja. Ulazna vrata su se zalupila i kao skamenjena sam zastala i okrenula se da pogledam da li će se staklo s njih rasuti po hodniku.Vrećice koje sam nosila u rukama su popustile i sadržaj se našao na podu. Već sam pomislila kako mi je dan krenuo naopako i kako sam ipak trebala ostati u krevetu i ne izlaziti van. Dok sam skupljala sve rasuto čula sam korake niz stepenice. Pomislila sam u sebi; eto, još će stanari misliti da je u zgradu uselila još jedna glupača. Koraci su se zaustavili tik uz mene i ja sam nevoljko digla pogled prema gore.

- Da Vam pomognem ? - bio je to glas mladog muškarca koji me pogledao kao da je vidio neko čudo.

- Ne, hvala -ustala sam i pružila ruku - Ja sam Danijela.

- Drago mi je, ja sam Ivan.

Brzo smo se rukovali i već sam potrčala dalje jer sam žurila na sastanak na koji i tako kasnim zbog kolegice koja je imala potrebu ispričati mi baš sve pojedinosti iz proteklog vikenda.

Na trećoj stepenici sam zastala i naglo se okrenula. Nešto mi je proletjelo kroz glavu, nisam baš bila sigurna da sam znala što je to točno. Imala sam osjećaj da on još uvijek stoji tamo i gleda me. Imala sam pravo, gledao je za mnom. Zbunjeno sam nastavila trčati po stepenicama do stana i bacila vrećice na pod. Majica mi je bila preuska i sve mi se povuklo prema gore dok sam skupljala stvari s poda na ulazu. Tek tada sam shvatila da su mi i hlače malo spale dok sam bila u tom položaju i da su mi rubovi tanga gaćica bili daleko iznad hlača a majice nigdje blizu da ih malo prikrije. Da, to je bio razlog zbog kojeg je on buljio u mene. Odmahnula sam rukom i pomislila kako sigurno nije jedan od onih koji padaju na takve stvari.

Dan je bio pri kraju.- Iako je započeo u ludilu, ipak je prošao - pomislila sam dok sam se laganim korakom vraćala prema stanu. Ovaj put nisam nikuda trčala jer mi je trčanja bilo dosta za danas. Željela sam samo tuš i kauč u ovom trenutku. Bez imalo snage vukla sam se stepenicama prema stanu. Zadubljena u svoje misli nisam ni primijetila da sam se skoro sudarila s onim istim dečkom od jutros.

- Dobro večer susjeda, ne žurite sada onako kao jutros? - rekao je to onako zavodnički se smješkajući.

- Ne, sva sreća da je ovaj dan gotov, naravno da ne žurim više nikuda.

- Onda bi smo mogli na jedno piće ako ne žurite? - i dalje ne skidajući pogled s mene kao da me želi progutati očima.

- Ne, hvala, neki drugi put možda, danas više ne želim ništa od ovog dana. - zahvalila sam mu i nastavila dalje.

Ne znam zašto mi je noć, koju sam mislila da ću prespavati, postala tako duga i beskonačno nemirna. Pogled susjeda Igora nikako mi nije izlazio iz glave. Po tijelu su me prolazili žmarci i kao da mi je tisuću mravi mililo kožom. Nije mi pomoglo ni tuširanje a ni topli čaj. Slika njegovog zavodljivog osmjeha i oči koje se smiju i kad su mu usta ozbiljna, još uvijek je bila prisutna.

Sutradan sam gledala ne bih li ga negdje srela. Ovaj put to sam iskreno željela. Nije mi baš bilo jasno zašto, ali želja je bila jača od mene.

Dani su prolazili, a njega nije bilo. Noći su se redale, a nemir u meni sve više je buktao. Misli o njemu su bivale sve jače. Zamišljala sam kako me miluje i kako me ljubi. Kako mi prstima prolazi kroz kosu. Takve misli mi nisu pomogle da normalno radim. Kolegica na poslu je primijetila da sa mnom nije sve kao i obično. Raspitivala se o tome nije li neki dečko u pitanju, ali nisam joj dala do znanja da mojim mislima luta moj susjed iz zgrade.

Jednog popodneva, dok sam se nevoljko vukla umorna od posla, susrela sam ga na stubištu. Blistao je i opet je razvukao onaj svoj zavodljivi osmjeh na lice. Srce mi je zakucalo brže. Ruke su mi zadrhtale. Grlo mi se stisnulo a dlanovi su se orosili. Leptirići u trbuhu su preuzeli svoju ulogu i ja sam se zacrvenila dok me vrućina oblijevala po licu. Stao je točno ispred mene. Mogla sam osjetiti njegov dah na svom licu. Osjetio je moju nelagodu i moju napetost. Oči su mu poprimile onaj zavodljivi pogled od kojeg se noge oduzimaju.

- Danas nešto nismo od volje? - Upitao me je nakon što mi je rukom zaustavio prolaz.
Nisam znala što da mu odgovorim. Zapravo sam znala, ali nisam mogla. U grlu mi je bila neka knedla i nikako nije išla s mjesta. Otvorila sam usta da bih nešto rekla, ali samo su ostala tako otvorena baš kao ribi na suhom. Mora da sam izgleda smiješno.
Vidio je da nema izgleda da će izvući riječ iz mene. Preuzeo je stvar u svoje ruke. Doslovno u svoje ruke. Prstom je lagano prešao preko mojih usana i dalje klizio prema vratu i do najgornjeg dugmeta košulje. Sve je to radio tako polako i sigurno u sebe. Drhtala sam kao šiba. Disanje mi se tako ubrzalo da sam mislila da ću se onesvijestiti. Gorila sam i vatra je iz mene sijevala. Osjećao je to, zato je prišao svojim usnama do mojeg uha i tiho mi šapnuo: - Voliš crveno?

Na tren sam se mislila o čemu on to priča, a onda sam se sjetila da je onaj dan vidio moje crvene tange koje su virile iz hlača.

- A ti ? - kratko sam ga šapatom upitala.

Nije ništa odgovorio, samo mi je svoje usne primaknuo bliže mojima. Jezikom mi je liznuo usne i nježno ih gricnuo.
Nisam znala jesam li još tu na stepenicama ili sam negdje u nekom drugom svijetu. Otplovila sam izvan svoje dimenzije. Zašto se onda držim tako čvrsto za ovu ogradu? Zašto mi tako zuji u ušima ? Gdje je nestalo moje tijelo? Što se događa s mojim srcem koje više nije u grudima već u mom grlu? Kakve su to čudne pojave u mom trbuhu? Pitala sam se i pitala, a nisam imala hrabrosti otvoriti oči i pogledati ispred sebe i tu pronaći odgovor.

- Voliš se igrati? - Uupitao je, iako je znao da ne mogu dati odgovor na to.

- Nastavit ćemo drugi put, sada žurim - rekao je i sjurio se niz stubište.

Ne znam koliko sam dugo još bila prikovana uz tu ogradu. Možda nekoliko minuta, a možda i nekoliko sati. Znam samo da je stepenica u toj zgradi odjednom bilo puno više nego inače. Kao da su se namnožile u samo nekoliko trenutaka. Još uvijek dašćući kao pas koji je pretrčao maraton, drhtavim rukama sam kopala po frižideru i tražila najhladnije što se našlo za popiti da rashladim utrobu koja gori.

Košmar, nemir, noćne more: sve je to bilo dio moje svakodnevnice od tog dana. Sanjala sam i maštala o tome da me uzme i odnese u svoj stan i da me uzme u svoj zagrljaj i da uradi od mog tijela što ga je volja.

Ali sve je to bio moj san o svemu tome. Njega više nije bilo od tog dana.

- Odselio se - neko je rekao. A ja sam još neko vrijeme živjela u mašti o nečemu što se nije dogodilo, a moglo je.

A bit of this and that



Drvena Marija



Zovite me Drvena Marija.

Ležimo zajedno.

Udahne glasno i okrene se prema meni. Tura mi jezik u usta. Doručkovao je paštetu i paradajz. Znam, rekao mi je. Zavlači svoju ruku ispod moje majice.

„Nećeš skinuti majicu?“

Zovite me Drvena Marija.

„Sviđa ti se?“, mrmlja dok me pipa preko grudnjaka. Tijekom jednog razgovora je rekao da je pronicljivost njegova vrlina.

Zovite me Drvena Marija.

Njegova ruka se kreće prema donjem dijelu trbuha. Zavlači je u moje gaće. Istražuje me kao da mu je prvi put. Zastaje nakratko i nadvija se nad mene. Gleda me u oči. Desno mi oko pobježe.

„Oko ti bježi“, nasmiješi se blago.

Zovite me Drvena Marija.

Opet me poljubi.

Skida mi majicu i otkopčava grudnjak. Spušta se prema otkrivenom dijelu i ljubi me. Uzima jednu bradavicu u usta i prelazi jezikom. Gricka. Drugu ne zanemaruje, uzima je među prste i štipa umjereno. Uzdiše. Svako se malo vrača do usta i ljubi ih meko. Nježan je.

Ponovno mi zavlači ruku u gaće. Stišće me. Sve jače. Dodaje kružne pokrete. Penje se na mene i stavlja mi ga u usta. Pomiče se. Gura mi ga duboko u grlo. Prolazi mi prstima kroz kosu i vodi glavu. Zastaje i okreće se tako da me može lizati. Ostavlja mi ga u ustima. Spušta mi se među noge i liže me pohlepno. Trlja me prstima i prodire duboko.

„Neću izdržati još dugo“, mrmlja.

Zovite me Drvena Marija.

Miče se s mene, ali me nastavlja dražiti. Gleda me zavodljivo i skida gaće do kraja.

„Lijepa si.“

Opet me nježno ljubi i nastavlja igru prstima. Izmjenjuje pritisak, kruži, trlja. Ljubi me posvuda. Pritšće se uz mene i polako ulazi. Zastaje nakratko. Počinje se zabijati. Sve brže i brže. Nabija me. Prodire sve dublje i dublje. Ponovno zastaje i baca me na trbuh. Uzima me odozada. Prodire i zaustavlja se, kruži dok ostaje tako duboko.

„Volim te ovakvu, ne bi te mijenjao ni za što.“

Zovite me Drvena Marija.

Vraća me na leđa i stavlja mi ga u usta.

Pomiče mi glavu sve brže. Zabija mi se duboko u grlo. Stenje. Njegov znoj kaplje mi u oko.

„Ahhh... sad ću!“, uzdahne.

„Ovo je bilo prekrasno“, legne pored mene i stavlja svoju glavu na moja prsa. Teško diše. Odmara se tako tren, zatim se ustaje i oblači.

„Vidimo se navečer kad se vratim s posla“, poljubi me još jednom strastveno. Otvara pipac i grli me. Svojim zagrljajem istiskuje sav zrak iz mene. Sprema me u kutiju i stavlja pod krevet. Uvijek to radi, od prvog dana kada me iz zajebancije dobio za rođendan od prijatelja.

Zovite me Drvena Marija.